Genna Sosonko: Ruske siluete (66. nastavak)-Grigorij Levenfiš

Sada, međutim, pojavila se nova generacija, genetski povezana sa sovjetskom moći. Njen priznati vođa, Mihail Botvinik, šampion zemlje, napisao je u to vrijeme: „Zadatak koji je Kriljenko postavio sovjetskim igračima 20-ih godina uspješno je ispunjen. Mlada generacija sovjetskih majstora je odrasla.“ U očima ove generacije, Levenfiš je bio starac. Ne treba ni reći da su njegov tenis, njegovo poznavanje stranih jezika, njegov način oblačenja i govora, i njegov čitav izgled samo naglašavali razliku između njega i ove nove generacije. Sada su svi imali visoko obrazovanje. Podrazumijeva se da to obrazovanje nije imalo poređenja sa onim u predrevolucionarnim vremenima, a kamoli sa opštim kulturnim nivoom. Uostalom, poznato je da nijedno visoko obrazovanje ne može zamijeniti osnovno obrazovanje. Sa ovim prvima su pokušavali sakriti nedostatke ovih drugih u mladoj Sovjetskoj Republici. Siromaštvo prosječnog ukusa može biti gore od siromaštva zbog nedostatka ukusa – Doktor Živago je razmišljao o tome, a i Levenfiš je imao s čime uporediti.

Naravno, uvijek, u svim vremenima, mlada generacija je mislila da za one koji napuštaju pozornicu igra je završena. Mogu vas poštovati, ali više niste jedan od njih i na kraju uvijek preferiraju društvo ljudi svojih godina. U slučaju Levenfiš-a, prirodnom procesu smjene generacija dodana je jasna politička nijansa. U očima mladih komsomolaca, a posebno direktora državnog šaha u Sovjetskoj republici, Levenfiš je bio jedan od „bivših“, koji su pripadali onoj dalekoj Rusiji koja je zauvijek nestala.

On je bio u najboljem slučaju „pratilac“, ali uvijek, čak i kada je usvojio neke vanjske karakteristike sovjetske civilizacije, ostao je „ne jedan od nas“. Sada je došlo vrijeme za one koji su se trudili da stignu i prestignu šahiste buržoaskih, kapitalističkih zemalja, uz zvuke pozivajuće pjesme:

Sve više, više i više

Usmjeravamo let naših aviona,

Pomoć u svakom dahu propelera

Diše mir naših granica.

Mladi i energični, išli su dalje, dublje i šire. Nisu poznavali sumnje i u ovom napretku ih je podržavala mlada i nevjerovatna država, koja se, činilo se, gradi da traje vjekovima.

Nema prepreka za nas ni na moru ni na kopnu,

Ne bojimo se ni leda ni oblaka.

Žar naše duše, zastavu naše zemlje

Nosićemo kroz svjetove i vjekove.

Časopis Šahmati u SSSR-u napisao je 1936. godine: „Sovjetski šahovski stil, kako je već poznato, odlikuje se svojom agresivnošću. Uopšte, nije li borba ono što je posebno tipično za sovjetski stil? Sovjetski stil je Stahanovljev pokret. A Stahanovljev pokret je borba i pobjeda. Staljin zahtijeva pobjede! I Stahanovci se bore i pobjeđuju. Pobjeduju, jer posjeduju tehnologiju. Tehnologija je njihovo oružje. Takođe, u šahu teorija igre, svo znanje i principi čine instrumente borbe. Šahovska teorija, šahovske analize i komentari, šahovska kompozicija – sve to igra pomoćnu i podređenu ulogu u odnosu na glavnu stvar u šahu – šahovsku partiju, koja nije ništa drugo do borba.“

Bombastična frazeologija s očiglednim nagovještajima agresije takođe je uvijek bila prisutna u govorima Nikolaja Kriljenka: „Moramo jednom zauvijek okončati neutralnost šaha. Moramo jednom zauvijek osuditi formulu ‘Šah zbog šaha’ ili ‘Umjetnost zbog umjetnosti’. Moramo organizovati šahovske udarne brigade i odmah početi ispunjavati petogodišnji plan u vezi sa šahom“, proklamovao je.

Kriljenko je bio odvratan lik, doktrinar i fanatik, koji je strastveno volio šah i planinarenje. Još 1917. godine završio je dva fakulteta – na Filološkom fakultetu Univerziteta u Sankt Peterburgu i na Pravnom fakultetu u Harkovu. Po Lenjinovoj odluci, 32-godišnji narednik Kriljenko imenovan je vrhovnim komandantom i narodnim komesarom za rat. U periodu od 1924. do hapšenja 1938. godine, stajao je na čelu sovjetskog šaha, kojem je bio veoma posvećen. „Vrhovni komandant Sovjetske šahovske škole“ kako ga je nazvao Botvinik. Godine 1927., u jednom od izdanja časopisa 64, objavljen je apel za doprinose izgradnji aviona nazvanog „Avion šahista, nazvan po N.V. Kriljenku.“

Godine 1936., tokom Trećeg međunarodnog moskovskog turnira, napisao je: „Neka buržoazija čitavog svijeta i svi njeni privjesci unutar i izvan naše zemlje znaju: nećemo se ustručavati da nemilosrdno zgnječimo grčevitu zmiju kontrarevolucije i izbrisati s lica zemlje svakoga ko se usudi da stane na put našoj planiranoj socijalističkoj izgradnji.“

Kriljenko je pogubljen tokom Velikog terora, ali prije toga je i sam poslao hiljade nevinih ljudi na vješala. „Obrijana glava s oštrim crta lica, prodorne oči, slobodan, nemaran  govor s aristokratskim načinom izgovaranja ‘r’, uvijek obučen u službenu jaknu i gamaše – to je bio spoljnji izgled jednog od Lenjinovih popularnih saboraca. Ljubazan, pravedan, principijelan, i ludo je volio šah.“ Ovako ga je zapamtio Botvinik.

Ali ne pamte ga tako svi. Godine 1918., ostavio je utisak na Brucea Lockharta, kasnijeg zamjenika ministra unutrašnjih poslova Velike Britanije, kao „degenerični epileptik“. Ivanov-Razumnik, koji je dijelio zatvorsku ćeliju s Kriljenkom 1938. godine, nazvao ga je „narodnim komesarom pravde, ozloglašenim i prezrenim od svih“, i ukazao da je mjesto koje mu je dodijeljeno bilo prikladno: ispod zajedničkog kreveta na sprat. Šah je dostigao svoj ideološki vrhunac 1936. godine, kada je Pravda posvetila uvodni tekst Botvinikovoj pobjedi u Nottinghamu. U novinama je pisalo: „Jedinstvo osjećaja i volje čitave zemlje, ogromna briga naroda sovjetske moći, Komunističke partije i posebno druga Staljina – to su izvori pobjeda sovjetske zemlje, bilo da se radi o osvajanju vazduha, na sportskim arenama Čehoslovačke, ili na šahovskim tablama u Nottinghamu. Sjedajući za šahovsku tablu u Nottinghamu, Botvinik nije mogao da ne osjeti da svaki njegov potez drvenih figura na tabli prati čitava zemlja, i da mu čitava zemlja, od najudaljenijih kutaka do kula Kremlja, želi uspjeh i moralno ga podržava. Nije mogao da ne osjeti ovaj snažni dah svoje velike domovine.“

Godine 1936. usvojen je Ustav SSSR-a. Iste godine, Savez pisaca predložio je sledeću podjelu pjesnika: prvo, sovjetski samo po pasošu, ali ne i po duhu. Među one koji su bili svrstani u ovu kategoriju bio je Mandelštam. Drugo, „posjetioci“ epohe, u koju je Pasternak bio svrstan. I konačno, istinski sovjetski pjesnici. Ako se povuče analogija sa šahom, Levenfiš bi bio u prvoj kategoriji, ili u najboljem slučaju u drugoj, dok je Botvinik nesumnjivo bio ponos treće kategorije. „Sa devet godina počeo sam čitati novine i postao uvjereni komunist. Bilo je teško postati član Komsomola, jer gotovo nijednog školskog djeteta nisu primali. Dugo sam pokušavao to postići (moj brat je već bio član) i konačno u decembru 1926. postao sam kandidat za člana Komsomola“, napisao je Botvinik u svojim memoarima.

(Nastaviće se)