
‘U čitavom svom životu nikada nisam sreo tako zanimljivog protivnika kao što je Aljehin’, napisao je Levenfiš. ‘Igrao je sa velikim intenzitetom nervoze, neprestano pušeći, stalno povlačeći pramen svoje kose i nervozno se pomjerajući na stolici. Ova napetost nevjerovatno je stimulisala rad njegovog mozga. Bogatstvo ideja u Aljehinovoj igri dobro je poznata. U prijateljskim partijama mislim da se ona pokazalo još živopisnije. Prednost u našim partijama bila je na strani Aljehina. Najmanje opuštanje pažnje rezultiralo bi taktičkim pronalaskom mog protivnika i rješavanjem partije. Aljehin je imao fenomenalnu šahovsku memoriju. Mogao je potpuno da rekonstruiše partiju koja je odigrana mnogo godina ranije. Ali ništa manje iznenađujuća nije bila ni njegova rasijanost. Nekoliko puta bi ostavio u klubu vrijednu tabakeru za cigarete sa kopčom napravljenom od velikog smaragda. Dva dana kasnije bismo došli u klub i sjeli za šahovsku tablu. Konobar bi se pojavio i, kao da se ništa nije desilo, Aljehinu bi predao njegovu tabakeru za cigarete. Aljehin bi mu ljubazno zahvalio…
Prvi svjetski rat počeo je, zatim je došla Revolucija u Rusiji i Građanski rat. Levenfiš je postao svjedok događaja koji su odredili tok svjetske istorije. U svojim memoarima posvećuje samo nekoliko redaka ovim događajima, ali su oni označili kraj prvog perioda njegovog života: „U burnim godinama rata i revolucije morao sam puno da pretrpim. Radio sam u ratnim fabrikama i ponekad sam ostajao potpuno bez posla. Godine 1917. moja žena je iznenada preminula. Nije bilo moguće ni pomisliti na šah.“ Imao je dvadeset osam godina. Počeo je drugi period svog života. U knjizi Somerseta Maughama „Summing Up“ (“Svođenje računa”) može se takođe pročitati sledeće: „…živimo u eri brzih promjena i možda ću još vidjeti da su zapadne zemlje prepuštene vladavini komunizma. Ako bi se takvo stanje stvari dogodilo u mom svijetu, pokušao bih se prilagoditi, a ako bih smatrao da je život nepodnošljiv, mislim da mi ne bi nedostajalo hrabrosti da napustim scenu na kojoj više ne bih mogao igrati svoju ulogu prema vlastitom zadovoljstvu.“ Lijepa riječi, naravno. Druge riječi, jednostavnije – „Ostao sam živ“ – izrečene u udaljenoj, ali jednako burnoj eri, postale su referentna točka za Levenfiš tokom mnogo dugih godina.
Budućnost uvijek izgleda kao izbor mogućnosti, jer čovjek ima izbor. Nedostatak izbora znači predodređenost i propast. U Sovjetskom Savezu sloboda izbora smanjena je ne samo u smislu kretanja u prostoru, već – što je još važnije – u volji. Totalitarna država se miješala u sve aspekte života svakog svog člana, podvrgavajući ih svojim pravilima i zakonima. Postojala je samo jedna mogućnost očuvanja individualnosti, ono što Francuzi nazivaju ‘rester soi-même’ (“ostati svoj” ili “ostati ono što jesi”). Ali ostati svoj nije bilo lako: očuvanje duhovne nezavisnosti zahtijevalo je hrabrost u svakom društvu, a u sistemu koji je bio uspostavljen u Rusiji to je bilo potrebno mnogo puta više. Iako formalno nije pripadao ‘buržoaziji’, učinilo se da jeste to u očima onih koji su sada došli na vlast. Aleksandar Blok je pisao o tim prvim godinama sovjetske države: „Svi koji su akumulirali bilo kakvu vrijednost, čak i samo duhovnu, nazivani su buržujima.“
Riječi državnog tužioca Kriljenka na jednom od prvih suđenja 1920. godine zvučale su kao presuda njegovoj grupi ljudi: „Postojala je i i dalje postoji druga društvena grupa čije postojanje već dugo razmatraju predstavnici revolucionarnog socijalizma. Ova grupa naziva se inteligencija… Na ovom suđenju bavićemo se istorijskom pravdom nad djelovanjem ruske inteligencije.“ Mnoge Levenfišove kolege su emigrirale. Slatku sreću slobode, a ponekad i gorčinu emigracije, on nikada nije okusio. Ostao je. Šta bi radio da je napustio zemlju? Igrao šah, kao Aljehin i Bogoljubov? Kombinovao igru sa novinarstvom i pisanjem knjiga, kao što su činili Tartakover i Znosko-Borovski? Ili bi povremeno igrao na turnirima uz redovan posao, kao što je to radio Osip Bernstein, koji je zarađivao kao advokat?
U februaru 1924. godine bivši svjetski šampion Emanuel Lasker posjetio je Sovjetski Savez. U Lenjingradu je odigrao nekoliko revijalnih partija i održao dvije simultanke. Tokom jednog od njih, u dvorani se mogao primijetiti dječak koji je samo nekoliko mjeseci ranije naučio da igra šah. Imao je dvanaest godina i zvao se Miša Botvinik. Laskerov protivnik u jednoj od revijalnih partija bio je Levenfiš, koga je Lasker poznavao iz ranijih posjeta Sankt Peterburgu. Levenfiš je govorio odlično njemački i proveli su značajan dio vremena zajedno. Sledeće godine su se ponovo sreli na prvom međunarodnom turniru u Moskvi. Duboko u završnici Lasker je napravio grešku, izgubivši važan tempo, i Levenfiš je pobijedio.
Nešto prije ovog turnira, Levenfiš je primio pismo od Aljehina, koji je emigrirao 1921. godine i nekoliko godina živio u Francuskoj. Pismo je počinjalo ovako: „Dragi Grigorije Jakovljeviču! Veoma sam zadovoljan što sam primio tvoje pismo i žao mi je što te neću vidjeti na moskovskom međunarodnom turniru. Ipak, možda planiraš da igraš na nekom međunarodnom turniru u inostranstvu iduće godine! Uvjeren sam da će tvoje učešće biti osigurano uz pravovremeno obavještenje, prvo zato što si ti lično omiljen i cijenjen, a drugo zato što je ruski šah trenutno visoko cijenjen na međunarodnom tržištu. Nadam se da ćemo, nakon ove dugotrajne pauze, uspjeti da se sretnemo.“ Ipak, nisu uspjeli da se sretnu. Aljehinu je bilo zabranjeno da uđe u Sovjetsku Rusiju, a Levenfiš nikada nije igrao na turniru izvan Rusije.
(Nastaviće se)