
Promjena raspoloženja tokom turnira, iako ne u tako naglom obliku kao kod Karena Grigoriana, takođe je poznata svakom igraču. „Čak ti se i način hoda promijenio“, rekao je pažljivi David Bronstein u januaru 1976. godine u Hastingsu nakon što je uspio pobijediti u nekoliko partija zaredom. Ova vrsta emocionalnog stresa i naglog pada tokom partije ili turnira ne služi jačanju unutrašnjeg mentalnog jezgra. Šah na najvišem nivou ga konstantno potresa, što može imati dalekosežne posljedice, posebno ako je to jezgro krhko ili bolesno. Ni u jednom drugom sportu ne susreće se toliki broj neobičnih ljudi, zaokupljenih sobom i koji žive u svom svijetu. Šta ih privlači, sa njihovom nestabilnom, nesigurnom psihom, u ovu, prema Nabokovljevoj definiciji, „složenu, divnu i beskorisnu umjetnost“? Ili je možda obrnuto, pa šah utiče na psihu?
Ne treba se okretati Vladimiru Nabokovu ili Stefanu Cvajgu. U živoj galeriji šaha, juče i danas, nije teško pronaći genije ili neostvarene genije među ovakvim ljudima. „Torreovi prvi koraci bili su koraci budućeg svjetskog prvaka“, napisao je Emanuel Lasker na početku karijere Carlosa Torrea (1905-1978), visoko talentovanog meksičkog igrača, koji je u mladosti bio prisiljen da napusti šah i provede dio života u psihijatrijskoj klinici. Albin Planinc, koji je u svom stilu igre toliko podsjećao na Talja, zablistao je na šahovskom nebu kasnih 60-ih i ranih 70-ih, te briljirao na turnirima. Njegova karijera takođe nije dugo trajala: zbog teškog psihičkog poremećaja i on je morao napustiti šah i postao redovni pacijent u specijalnoj klinici. Ali koje su granice zdravog razuma, razboritosti, normalnosti? Jasni referentni markeri nedostaju. Često je to pitanje graničnih područja, u čijim se gustišima čak i psihijatri gube. Vladimir Nabokov, koji je, po vlastitom priznanju, uživao u sastavljanju „studija samoubistva“ – gdje bijeli prisiljava crnog da pobijedi – rekao je u intervjuu na francuskoj televiziji: „Da, Fišer je čudna osoba, ali nema ništa nenormalno u tome da šahista bude nenormalan, to je normalno. Uzmimo slučaj Rubinštajna, poznatog igrača s početka vijeka, kojeg su svaki dan vozili kolima hitne pomoći iz ludnice, gdje je stalno boravio, do kafića gdje je igrao, a zatim ga vraćali u njegovu sumornu sobicu. Nije volio da gleda svog protivnika, ali prazna stolica za šahovskom tablom ga je još više iritirala. Zato su mu ispred njega postavili ogledalo, gdje je vidio svoj odraz, a možda i pravog Rubinštajna.“
Čak i u godinama svojih trijumfa, veliki Akiba volio je da sjedi poluokrenut za šahovskom tablom, kao da se distancira od protivnika i igra samo svoju igru. Zar se ista ta distanca od drugih i obrana njegovog krhkog ega ne može čuti u Rubinštajnovim riječima: „Sutra igram protiv crnih figura“, kao odgovor na pitanje o imenu njegovog protivnika u sledećem kolu? Njegova medicinska sestra, madame Rubin-Zimmer, prisjećala se: „Bio je neobično mirna i samokontrolisana osoba. Bilo ga je lako paziti. Fizički je bio izuzetno jak i vrlo zdrav za svoje godine. Ali s vremena na vrijeme ponašao bi se čudno. Danima ne bi izlazio iz sobe ni na kratku šetnju. Ili ponekad naveče ne bi htio ići na spavanje. Onda bi sjedio u fotelji pored kreveta i duboko meditirao o nečemu ili pomjerao figure na džepnom šahovskom setu.“
Ne znamo kako su protekle lekcije kada je mladi O’Kelly odlazio u kliniku da posjeti slavnog Maestra. O čemu je Rubinštajn razmišljao kada bi, u posljednjem periodu svog boravka, dugo sjedio pred šahovskom tablom s postavljenim figurama u početnom položaju, ponekad napravio potez 1.c2-c4 i, nakon pola sata razmišljanja, vratio pješaka na mjesto, ponovno gledajući šahovsku tablu? Koje rješenje tajne početnog položaja je on mogao zamisliti da vidi?
Teško je reći kako bi se život nervoznog i podložnog uticajima američkog mladića odvijao da je, nakon sjajnih rezultata na fakultetu, svoju karijeru temeljio u skladu s natpisom na svojoj diplomi: „Paul Charles Morphy, gospodin, ima pravo da obavlja praksu kao advokat na čitavoj teritoriji Sjedinjenih Država.“ Šahovski svijet bi izgubio jednog od svojih najvećih genija, ali možda ne bi proveo posljednjih dvadeset godina života u stanju teškog psihičkog poremećaja. Prvi svjetski prvak Wilhelm Štajnic, koji je također završio svoj život u psihijatrijskoj klinici, napisao je: „Šah nije za slabe duha, on potpuno proždire osobu. Onaj ko spoznaje suštinu ove igre, on se prepušta u ropstvo.“
Ovo dobrovoljno, ugodno ropstvo bilo je nešto očekivano za jednog od najizuzetnijih igrača prošlog vijeka. Robert Fišer izrazio je pravo iznenađenje: „Šta drugo ima?“ u odgovoru na pitanje novinara, šta radi osim šaha. Šampion je dao sledeće objašnjenje za svoje pobjede na šahovskoj tabli: „Posvećujem 98 posto svoje mentalne energije šahu. Drugi posvećuju samo 2 posto.“ Na šta je koristio ta dva posto mentalne energije, što ostane nakon šaha? Još od djetinjstva Fišer je znao da je novac dobar, da je još bolje kada ga ima mnogo, i po mogućsnosti izraženo u ciframa sa šest nula. Ali šta da radi s tim novcem? S novcem uopšte? Na kraju krajeva, da li je važno kroz koje ulice šetate – New York, Pasadenu ili Budimpeštu – plašeći se prisutnih novinara i fotografa? Jer, onaj drugi šahovski svijet, jedini, uvijek je unutar vas, u bilo koje doba dana i noći i na bilo kojoj tački Zemlje.
(Nastaviće se)