Sergey Tsirakovsky
Šesti svjetski šampion Mihail Moisejevič Botvinik rođen je 4. (17.) avgusta 1911. godine u Kuokkali (danas Repino).
„U sovjetskim vremenima,“ pričao je majstor Viktor Henkin, „vodeći sportisti, uključujući i šahiste, primali su mjesečne državne stipendije. Iznos stipendija varirao je od 100 do 300 rubalja, u zavisnosti od sportskih dostignuća i zasluga. Međutim, stipendiju je mogao dobiti samo onaj ko nije primao nikakvu drugu platu od države, tj. ko se u potpunosti posvetio sportu. Najduže se držao Lev Polugajevski, koji nije želio napustiti posao inženjera, ali čak se i on, na kraju krajeva, ‘prodao’ Goskomsportu. Jedini izuzetak je napravljen za Mihaila Botvinika: posebnim dekretom Vijeća ministara SSSR-a njemu je bilo dozvoljeno da prima i državnu stipendiju i platu na svom radnom mjestu.
Godine 1971., kada je Botvinik napunio šezdeset godina, obratio se Goskomsportu sa zahtjevom da se odrekne stipendije. Svoju odluku je obrazložio time da prestaje sa zvaničnim nastupima na šahovskim takmičenjima i da ne želi da prima novac koji nije zaradio. Postupajući tako, Botvinik se oslobodio obaveza prema Goskomsportu, s kojim je često imao nesuglasice. O svojoj odluci je govorio u jednom intervjuu, koji je bio objavljen…
Prošla je godina. Jednom prilikom, dok sam razgovarao s Mihailom Moisejevičem u institutu, gdje je vodio jednu od laboratorija, usput sam ga pitao kako živi bez stipendije.
– I dalje mi je isplaćuju, – odgovorio je na moje iznenađenje.
– Ali, vi ste je odbili!
– A znate li vi ko je potpisao rješenje o mojoj stipendiji?
Nisam znao.
– Josif Visarionovič Staljin. Visi na zidu iznad mog radnog stola u okviru, – rekao je Botvinik čvrstim glasom. I dodao: – Naši službenici se i dalje plaše da ukinu njegove naredbe.“
(Preneseno sa fejsbuka)