
Naravno, nijanse njihovog odnosa uveliko su bile određene zemljom u kojoj su obojica živjeli, koja je stvarala svoja pravila igre. Ali u glavnom, poznavajući se praktično čitav svoj život, ništa ih nije moglo razdvojiti. Koblenc je uvijek za Talja ostao voljeni Maestro, a Talj za njega bio Mišenjka, počevši od trenutka kada ga je prvi put vidio kao dječaka 1948. godine, pa sve do poslednjih trenutaka u junu 1992. godine, kada su suze koje su mu navirale na oči spriječile da izgovori posljednje riječi oproštaja na Taljevoj sahrani.
Koblencova aktivnost nije bila ograničena samo na rad s Taljem. On je volio šah u svim njegovim manifestacijama. Učestvovao je u stvaranju časopisa „Šahs“ na latvijskom i ruskom jeziku, koji je imao ogroman tiraž za jedan šahovski časopis od 68.500 primjeraka. Bio je trener latvijske ekipe i direktor Republičkog šahovskog kluba, da ne pominjemo veliki broj knjiga koje je napisao.
Bilo bi pogrešno misliti da je Maestro bio neka vrsta altruiste, koji je radeći zaboravljao na vlastite interese. Entuzijazam, strast i energija su u njemu bili spojeni s praktičnom crtom i pragmatičnim pristupom životu.
Mislim da, da je Maestro završio na nekom ostrvu u Tihom oceanu, unutar par godina bi se tamo održalo prvo šahovsko prvenstvo. Planovi bi takođe bili napravljeni za ekipno prvenstvo, škola šaha za mlade bi funkcionisala, kao i viša škola za majstore, gdje bi sam Maestro držao predavanja, a zabilježen bi bio i neki posebno bistar dječak s grubom kovrčavom kosom. Sam Maestro bi bio u dobrim odnosima s glavnim upraviteljem ostrva, kojeg bi takođe naučio da igra šah. Pored toga, mala knjižica s njegovim prvim kombinacijama već bi bila u prodaji. Teško bi bilo reći šta je Maestro zapravo mislio o njemu. Iako bi potpuno tečno govorio lokalni dijalekt, kod kuće bi preferirali da govore jidiš. U suvenirskim kioscima, uz podmetače s crtežima šahovske table i glava skakača, vješto isklesanih od strane lokalnih majstora, mogle bi se kupiti i prelijepo urađene knjige samog Maestra, koje bi pomagale razvoj kombinatorne vizije. Mladi treneri, koji su nekada bili Maestrovi učenici, šaptali bi iza njegovih leđa da su njegove metode beznadno zastarjele, i da je Maestrova trospratna vila direktno na obali okeana prava palata. Čak bi se pričalo da je dno prilično velikog bazena bilo postavljeno crno-bijelim pločicama. Naravno, te glasine bi stigle do Maestra, ali on im ne bi pridavao pažnju. Sve svoje vrijeme provodio bi pripremajući se za meč sa najvećim ostrvom arhipelaga, u kojem je bio uvjeren u pobjedu, a tada, ko zna, čak ni do kontinenta nije bilo tako daleko.
Proveli smo dvije sedmice zajedno u Moskvi u ljeto 1968. na polufinalnom meču kandidata između Talja i Korčnoja, gdje je Maestro bio Taljev trener, a ja njegov sekundant. U meču koji je u početku izgledao beznadežno, odjednom se pojavila tračak nade, borba je postala složenija, a napetost je pala tek sa poslednjim potezom. Šah nam je zauzimao gotovo čitavo vrijeme, i sada žalim što ga nisam pitao o mnogim stvarima koje bi sada bile zanimljive. S druge strane, Sosonko iz tog vremena imao je malo zajedničkog sa autorom ovih redova, osim imena.
Nakon što sam napustio zemlju, redovno smo razmjenjivali pozdrave, najčešće preko Talja, i mislim da je to bilo 1979. godine, dok sam igrao u Bundesligi i skraćujući vrijeme dok sam čekao voz za Amsterdam na stanici nekog njemačkog grada, sjetio sam se njegovog osmijeha i, nadajući se da će shvatiti ko je poslao, poslao mu razglednicu s nepotpisanom porukom, ponavljajući, međutim, s druge strane na njemačkom: ‘Grüße aus Koblenc’. (Pozdravi za Koblenza) Raspad Sovjetskog Saveza krajem 80-ih godina započeo je u baltičkim državama. U Latviji je nacionalno pitanje bilo posebno kritično. Ljudske i profesionalne kvalitete bile su potisnute u drugi plan. Četiristogodišnji zakon švedskog kralja Gustava II Adolfa (Latvija je tada bila dio Švedske imperije) neočekivano je ponovo postao aktuelan: ‘…da se nijedan Jevrej i stranac, na štetu građana Liflandije, ne smije tolerisati’.
Krajem 80-ih, Koblencu, koji je svoju prvu knjigu napisao na latvijskom jeziku više od pedeset godina ranije, nije dato mjesto u novoj šahovskoj federaciji. On je to veoma teško podnio i čak se razbolio. Imao je preko sedamdeset godina, ali Maestro je još uvijek imao dječiju čežnju za zahvalnošću uopšte, a posebno za javnom zahvalnošću. Bio je strastven čovjek s raznovrsnim talentima, što je kod mnogih, više prizemljenih ljudi, izazivalo osjećaj zavisti ili iritacije.
Godine 1991. Koblenc je napustio Rigu, gdje se rodio i proveo čitav svoj život, i preselio se u Njemačku. Njemački je bio njegov jezik, njegov sin već je dugo vremena živio tamo, ali ovaj svijet „bez Rusije i Latvije“ izgledao je drugačije nego onaj koji je poznavao više od pedeset godina ranije. Nije emigrirao u doslovnom smislu te riječi, budući da je povremeno viđen u Rigi. „Skupio sam skoro sve dokumente koji potvrđuju prava naše porodice na kuću“, pisao mi je u to vrijeme, „osim jednog o smrti moje majke u getu…“
Kasnih 80-ih ponovno smo uspostavili kontakt. Često smo se dopisivali i razgovarali telefonom, posebno nakon što se preselio u Berlin. Slao mi je svoje najnovije knjige, sve s toplim posvetama pisanim u prekrasnom rukopisu.
U tim knjigama, uz citate velikih šahovskih igrača o različitim aspektima igre, nailazimo na stavove Kanta, Getea i Šopenhauera. Njegove knjige su objavljene na mnogim jezicima: o njegovom radu s Taljem, šahovski priručnik, o kombinacijama, te na kraju, poslednja serija knjiga objavljena u Berlinu: Trening s Aleksandrom Koblencom. Talj je nazvao Koblencov priručnik Škola šaha među knjigama koje su najviše uticale na njega. Ne vjerujem da je to bila samo pristojna pohvala njegovom treneru i mentoru. Knjiga je zaista dobra: velikog formata, sjajno objavljena, ali najvažnije, napisana s talentom i ljubavlju.
Priručnici, dnevnici njegovog trenera, njegova psihološka traganja i knjiga memoara čine zanimljivu literaturu, posebno zbog tog toplog osjećaja prema šahu i ljudima povezanim s igrom. Pod njegovim perom, svaka priča, čak i prilično obična, dobije boje persijske bajke, a junaci narativa dobiju karakteristike Sindbada moreplovca. Ipak, ove knjige su više povezane s žanrom operete nego opere, te ne postižu vrlo visok nivo, uglavnom zato što je Koblenc prirodom bio više osoba energije i akcije nego kontemplacije, razmišljanja i analize.
Obično bi Maestro odgovorio na moja pisma istog dana. Pisao je skoro u stilu konverzacije: ‘E pa, Genja, primio sam tvoje pismo, i znaš li na šta sam ja mislio…’, što bi uglavnom sadržavalo ideje, planove i projekte. To je tipično za mladost, ali čak i u svojih sedamdeset i pet godina Maestro je bio mlad. Bez obzira na to što radio, svaki svoj cilj i zadatak smatrao je korakom i nikada nije sjedao da se odmori od njih. Bio je pun energije i u svemu je zračio životnim elanom. Imao je smijeh osobe koja uživa u životu na djetinji način i volio je biti iznenađen životom. Zadržao je istu živahnost, isti poziv na akciju, na promjene, isti otpor prema dosadi i odmoru. Samo stanje odmora mu je bilo potpuno strano. Mislim da je nesvjesno smatrao da ovdje na Zemlji ne bi trebalo biti odmora, gledajući život kao put ka cilju, koji se nikada potpuno ne može postići.
(Nastaviće se)