Genna Sosonko: Ruske siluete (54. nastavak)-Aleksandar Koblenc

U tim godinama Koblenc je nekoliko puta osvojio prvenstvo Latvije. Bio je prilično jak majstor, s interesantnim idejama u otvaranju i jasnom sklonošću ka taktičkoj igri. Nema sumnje da su njegovi protivnici, koji su odrastali uz partije Čigorina i Botvinika i koji su izučavali šah kao nauku, njegovo igranje i čitav njegov pristup šahu posmatrali s određenom skepsom, jer se više oslanjao na trenutke inspiracije i beskrajne blic partije u šahovskim kafićima u Londonu, Beču i Madridu. A onda je tu bio i on sam: blagi naglasak, stalni osmjeh na licu, otvorenost, dobra priroda, kravata, maramica u džepu sakoa. Sve to nekako se nije uklapalo u ozbiljnu atmosferu poslijeratnih godina.

Godine 1946. na turniru u Lenjingradu Koblenc se našao u vremenskoj oskudici u jednoj od svojih partija. Maestro, pretpostavljajući da su on i njegov protivnik angažovani na zajedničkom cilju, samo što je on naišao na malu poteškoću koju bi obojica trebali prevazići, postao je veoma nervozan, ne znajući koliko poteza mora odigrati  prije vremenske kontrole. ‘Četiri’, njegov protivnik mu je pomogao, prava učtivost. Kada su potezi bili odigrani, i Maestro je došao do daha, protivnik, nakon pada zastavice, bez čekanja na intervenciju sudije, hladno je primijetio: ‘Pogriješio sam. Trebao si napraviti pet poteza. Izgubio si na vrijeme.’ ‘Nisi se ponio kao džentlmen’, Maestro je primijetio prijekorno. ‘Šta misliš pod tim?’ strogo je upitao direktor turnira, koji je stajao pored i posmatrao cijelu scenu. Brzomisleći Maestro, koji je već nekoliko godina živio u Sovjetskom Savezu, iz situacije je izašao čašno: ‘Mislio sam da se nije ponio kao sovjetski džentlmen’, odgovorio je. Iako je već bio kraj rata, nikada nisi mogao znati kako i od koga će tvoje riječi biti pogrešno protumačene. Nepromišljeni komentari na početku rata koštali su izvanrednog riškog velemajstora Vladimira Petrova, kojeg je Maestro dobro poznavao, izgnanstva u sibirski logor i njegovog života.

Nakon rata Maestro se smjestio u stan u kući koja je do 1940. u potpunosti pripadala njegovoj porodici. Šta je osjećao povodom toga? Uostalom, čak su i stari znali da je drugačije nemati nešto uopšte, nego imati to i izgubiti. ‘Obično sam svake godine boravio kod njega u Rigi’, rekao je Mark Tajmanov. ‘Stan je bio pun knjiga na raznim jezicima: bile su posvuda, na prozorskim daskama, u hodniku, u kuhinji. Domaćin je bio izuzetno šarmantan i posjedovao je vrlo umjetničku prirodu. Bio je prilično evropski orijentisana osoba, koja nije imala pretjerane percepcije o svom jevrejstvu. Ipak, na kraju svakog razgovora, bez obzira na temu, Alik bi uvijek pitao: ‘Ali recite mi, kako će ovo uticati na Jevreje u Rigi?“

Krajem 40-ih godina susret s mršavim dječakom prodornih crnih očiju imao je odlučujući uticaj na Maestrovu životnu putanju. Taj dječak se zvao Miša Talj. Počeo je posjećivati Koblenca kod kuće i u njegovoj dači. Lekcije su postale redovne, često trajale po nekoliko sati. Već tada su bile očigledne  njegove oštre kombinatorne sposobnosti, munjevito računanje varijanti, i, što je najvažnije, njegova nesebična fascinacija šahom. Mislim da su te godine, sve do osvajanja titule svjetskog prvaka 1960. godine, bile najplodonosnije i najsretnije u Koblencovom životu. On je vrlo dobro razumio svoju ulogu u odnosu između mentora i učenika, često citirajući Heinricha Neuhausa, učitelja velikog Svjatoslava Rihtera: ‘Genijalci se ne mogu stvoriti, samo se mogu stvoriti uslovi za njihov razvoj.’

Funkcije trenera i mentora postepeno su se proširile na savjetnika, sparing partnera, sekundanta, psihologa i menadžera. Ali posebno je Maestro bio odani prijatelj Miši. Vasilij Smislov je primijetio: ‘Koblenc je jako volio Mišu. Uvijek, i vidio sam ih zajedno na mnogim turnirima, iskreno je patio za njega i podržavao ga na svaki mogući način. To je mnogo značilo.’

Za Talja je on bio na neki način otac ili ujak, slično kao što su Toluš i Bondarevski bili za Spaskog. Spaski je čak zvao Bondarevskog „ocem“. Činjenica da su Toluš i Bondarevski bili vrhunski velemajstori, dok je Koblenc bio samo majstor, nije igrala veliku ulogu. Ova vrsta živog, ljudskog kontakta je vrlo važna za mladog čovjeka, ne samo na putu do titule majstora ili velemajstora, već i poslije toga. Čak i ako se danas bilo koja informacija može lako pronaći i obraditi pomoću računara. Ovdje se nameće analogija s muzikom. Danas nije problem dobiti ne samo zvučni utisak, već i vizualnu sliku izvanrednih modernih muzičara. Ipak, popularnost majstorskih klasa nastavlja da raste, gdje direktan individualni kontakt ne samo da vodi boljem razumijevanju, već i inspiriše učenika. Odsustvo takvog stalnog kontakta uvijek je bilo primjetno u igri čak i najjačih šahista sa Zapada. Oni su uglavnom učili jedni od drugih, što je predstavljalo prepreku na putu ka njihovim daljim uspjesima.

U početku je Koblenc bio dobar trener za Talja, čak i kada je sredinom 50-ih učenik nadmašio učitelja u praktičnoj igri, a zatim je bio i dobar sekundant, što nije ista stvar. Njegov šarm, stalni osmijeh i šale, njegovo namjerno glumljenje prostodušnog čovjeka, prihvatio je i održavao Miša. Njegova izreka ‘Ako Talj ima otvorenu liniju, tu će biti mat’, što je, usput rečeno, tada često bio slučaj, mnogi su shvatili doslovno, posebno novinari. Oni su odnos Koblenc-Talj vidjeli samo u društvu, samo u šalama i dosjetkama, i nisu znali niti naslućivali o velikom broju napornog rada i unutarnje harmonije među njima.

Kada bi Talj demonstrirao lijepu kombinaciju ili jednostavno tokom zajedničke analize, Maestro bi često uzviknuo: ‘Miša, igraš kao genije!’ Na što bi Miša, zauzevši lažno skromnu, koketnu pozu i mašući rukom, odgovorio: ‘Znam!’ Ovaj čin, izveden mnogo puta pred gledaocima i novinarima, stvorio je sliku nekakvog laskavca-šaljivdžije, što Maestro nije bio. Čak i u šali Ivkova iz tog vremena: ‘Znaš li kako Koblenc trenira Tala? ČItav dan ponavlja ponovo i ponovo: Miša, igraš kao genije!’, može se pronaći odjek ove, njihove zajedničke slike. Maestro je na sve to bio gluv, ali ponekad, kada bi ga nešto posebno pogodilo, ipak bi se prepirao s novinarima, zaboravljajući mudro pravilo Disraelija: Nikad se ne žali, nikad ne objašnjavaj. U Taljevoj porodici, Koblenca su ponekad zvali ‘Alik nije budala’, riječi koje je Taljevv petogodišnji sin Gera čuo od odraslih dok su raspravljali o nekoj Maestrovoj akciji i ponovio ih u prisustvu samog Koblenca. Mnogi su ga vidjeli kao lukavog prevaranta koji je izvukao dobitni tiket na lutriji, ne shvatajući da su u nekim aspektima i on i Miša izvukli jedan zajednički tiket.

Od trenutka njihovog najvećeg trijumfa – Taljevog osvajanja titule svjetskog prvaka – odnosi između njega i Koblenca počeli su drastično varirati. U Rigi i Moskvi kasnih 60-ih godina, često sam bio svjedok kako bi Maestro grdio Mišu za nešto, i, moram priznati, gotovo uvijek opravdano, na što bi Miša odgovarao nekom šalom ili bi zapalio još jednu cigaretu. Ozbiljni razgovori u prisustvu drugih jednostavno nisu bili dozvoljeni. Miša bi iznenada mogao pitati, na primjer: ‘Maestro, kako je to, strogo govoreći, počeo građanski rat u Španiji?’ Maestro, zatečen, pokušavao bi se odbraniti: ‘Ali već sam ti pričao o tome.’ ‘Ne sjećam se’, Miša bi rekao lukavo, ‘a Genna ovdje ne zna ništa o tome.’ ‘Vrlo dobro’, Maestro bi se pokorno složio, ‘to je bilo 1936. godine, a ja sam već šest mjeseci živio tamo. Ah, kakav je to život bio tada.’ Ovdje bi Maestro uzdahnuo. ‘Banderillerosi, kastanjete i Gola Maja?’ Miša je pokušao da ga skrene. ‘Već sam prilično dobro govorio španski i igrao na raznim malim turnirima’, Maestro nije odstupao, ‘i u julu sam se našao u Barseloni, gdje se trebao održati međunarodni turnir. Sjećam se da smo se već svi okupili, osim Alatorceva, čiji se dolazak očekivao. Uveče su učesnici sjedili za velikim stolom u restoranu…’ ‘Sa čašom jogurta?’ pitao je Miša. ‘Nakon obroka neko je donio satove, igrali smo blic i pili vino…’ ‘Aha’, Miša ga je opet prekinuo. ‘I sjedili smo tamo do kasno’, nastavio je Maestro, ne obraćajući pažnju na njega. ‘I odjednom, gotovo ujutro, kada smo već odlučili da se raziđemo, počelo je takvo pucanje, takvo pucanje.’ ‘I šta je to bilo?’ pomogao je Miša, koji je ovu priču već mnogo puta čuo. ‘Tako je počeo građanski rat u Španiji’, zaključio je Maestro odlučnim glasom. On je igrao ulogu koja mu je bila dodijeljena, vrlo dobro znajući da, ako on i Talj nisu sami, ne može biti govora ni o ozbiljnim pitanjima, ni o ozbiljnoj analizi.

(Nastaviće se)