
Maestro
Aleksandar Koblenc
Prvi put sam ga upoznao rano u proljeće 1968. godine, kada sam stigao u Rigu kako bih pomogao Talju da se pripremi za četvrtfinalni meč kandidata sa Gligorićem. Nakon toga sam posjetio Rigu mnogo puta i svaki put bih viđao Aleksandra Koblenca. Zvanično je još uvijek bio Mišin trener, iako je prošlo osam godina od Taljevog vrhunca 1960. godine, i odnosi između njih više nisu bili tako dobri. Koblenc je moj dolazak posmatrao sa određenom sumnjom. Vjerovatno je smatrao da je to još jedna od Mišinih ekstravagancija, koje su u poslednje vrijeme postale izvan kontrole.
Nekoliko godina koje je proveo u Moskvi nakon gubitka revanš meča sa Botvinikom ostavile su traga – pio je užasno, pušio nekoliko paklica cigareta dnevno, imao je novu damu, kao i taj opasan kamen u bubrezima koji je zahtijevao redovno pozivanje hitne pomoći i obaveznu injekciju morfijuma. A sada neki nepoznati mladi majstor iz Lenjingrada. Ukratko, Miša je potpuno izmakao kontroli i nije slušao svog starog trenera, koji je počeo redovno da radi s njim kada je Miša imao dvanaest godina. Već tada je zadivio Koblenca svojim nevjerovatnim reakcijama i izvanrednom brzinom računanja.
Međutim, ubrzo, kada smo se bolje upoznali, Koblenc je shvatio da ja apsolutno nemam namjeru da se postavim između njega i Talja, i jednom zauvijek smo uspostavili tople i prijateljske odnose.
Miša ga je uvijek zvao ‘Maestro’, i vrlo brzo sam i ja počeo tako. Obično bi Maestro dolazio u Mišinu kuću, gdje smo radili, oko tri sata popodne, pitao šta smo tog dana analizirali i ponekad bi i sam učestvovao u analizama. Međutim, najčešće je njegov dolazak značio igru brzopoteznog šaha, gdje je gubitnik ustupao svoje mjesto. To je, naravno, bio eufemizam, jer u velikoj većini slučajeva Maestro i ja bismo mijenjali mjesta. ‘Zaista, interesantan potez, Maestro?’ upitao bi Miša, izvodeći neobičan manevar u otvaranju i škrgućući zubima gledao u mene. ‘Interesantan, interesantan’, odgovorio bi Maestro, osjećajući neku zamku, ali ne znajući o čemu se radi. Njegov maternji jezik bio je njemački, iako je jako dobro govorio ruski, možda s blagim akcentom. Greške koje bi ponekad prošle u njegovim riječima bile su u onima koje su bile slične njemačkom. Ponekad bi vas zamolio da ponovite nešto: ‘Please?’, što je bila doslovni prevod njemačkog ‘Bitte?’, i što nikada ne bi rekla osoba čiji je maternji jezik bio ruski.
„Djevojke znaju kako da privuku našu pažnju“, Miša bi najavio, nakon što bi preoptimistički žrtvovao konja na g7. Ako njegovi napadački resursi nisu bili dovoljni, dodao bi, pogledavajući kako se diže zastavica na Maestrovom satu: „Nema veze, sada ćemo mu srušiti zastavicu.“ „Drži se, drži se, ja ću ti srušiti zastavicu“, odgovorio bi Maestro, igrajući poteze koji su mu se činili najjačim. Ali ako bi zastavica na njegovom satu ipak pala, Miša bi koristeći izuzetno dugački nokat na malom prstu, lupkao po staklu Maestrovog sata ili bi proglasio: „Poznavao sam preminulog lično!“, lagano trljajući dlanove gore-dole. Maestro, shvatajući da bi bilo glupo ljutiti se, raširio bi ruke i okrenuo se meni govoreći sa osmijehom: „Eto vidi šta možeš s njim…“
Nakon partije, Koblenc bi ponekad pokušao ozbiljnije razgovarati: „Mišenka, juče su me opet zvali iz Sportskog komiteta i pitali kada ćeš ti…“ „Znam, znam“, odgovorio bi Miša, „definitivno ću svratiti iduće sedmice.“ „Da, ali to si rekao i prošle sedmice.“ „Bez greške, svratiću sigurno za dan-dva, ali dođi sad vidi šta smo danas genijalno smislili u Španskoj partiji.“
Ponekad bi Maestro i ja zajedno odlazili, i sa Gorky ulice, gdje je živio Talj, skrenuli bismo na Lachplesha, pa zatim desno na Lenjinovu ulicu, koja je za vrijeme rata nosila naziv Adolf Hitlerstrasse, a danas se trudi da vrati svoje bivše ime, ulica Slobode. Maestro je većinu vremena pričao. Obično bi se žalio na Mišu, njegov način života, nedostatak praktičnosti, nepažnju i nered. Međutim, ubrzo bi se okrenuo aktuelnim problemima, kojih je bilo mnogo. Uvijek je bio pun energije i imao je brojne planove: pripremiti se za tradicionalni meč sa Litvanijom i Estonijom, nagovoriti Mišu da redovno uči sa mladim igračima, posebno sa talentovanim Vitolinsom, pripremiti tekst nove knjige na latvijskom jeziku i organizovati preko Moskve dogovor oko prevoda druge knjige na španski jezik. Da ne pominjemo mnoge praktične stvari: završiti popravke u klubu, organizovati proizvodnju šahovskih suvenira i magnetnih setova, te iznajmiti mini-bus za redovne vožnje u susjednu Litvaniju, gdje su cijene hrane znatno niže. Visoka kvalitetna smeđa kožna aktovka, koju je uvijek nosio sa sobom, njihala se u ritmu njegovog odlučnog koraka. Na ulici bi ga često pozdravljali, jer je Maestro bio značajna figura u Rigi – bio je trener nacionalnog junaka.
Kada bismo stigli do raskrsnice, Maestro bi predložio: „Možda bi želio svratiti na trenutak?“ Šahovski klub u samom centru Rige bio je njegov poseban ponos. Popeli smo se na drugi sprat. U klubu je još uvijek bio miris svježe boje, ali duž zida već je bila razvučena natpis „Šah je gimnastika uma. V.I. Lenjin“. Ovaj slogan mogao se vidjeti skoro u svakom klubu u Sovjetskom Savezu. Citat, međutim, teško je pronaći čak i u kompletnoj zbirci Lenjinovih djela. To i nije iznenađujuće, jer ga je osmislio poznati sovjetski šahovski zvaničnik Jakov Gerasimovič Rokhlin, koji je preminuo prije nekoliko godina. Ipak, Lenjin je zaista volio šah i ponekad je igrao tokom svog sibirskog izgnanstva i godina provedenih u inostranstvu. U svakom slučaju, to je bilo sjajno otkriće, niko se nije potrudio da provjeri autentičnost fraze, zvučalo je vrlo lenjinovski i mnogo je doprinijelo razvoju šaha u zemlji, posebno u početnim decenijama sovjetske vlasti.
„Uđi, uđi“, pozvao je Maestro, otvarajući širom vrata direktorove kancelarije, „sjedi.“
„Šta ti to visiš ovdje, Maestro? Nije ti dovoljno što imaš natpis kod ulaza, sad još ovo“, rekao sam, pokazujući očima iznad direktorove stolice gdje je visio reljef Lenjina, izrađen od drveta, i, moram priznati, vrlo vješto. Maestru su se svidjeli moji komentari i na njegovom licu se pojavio lukavi osmijeh. Ali, iako smo bili samo nas dvojica u njegovoj kancelariji, uzdahnuo je s fingiranim tonom kritike: „Pa šta drugo možeš očekivati od ovog čovjeka? Za njega postoji samo jedna riječ – ljudski otpad iz Leningrada.“ I mijenjajući temu: „Genja, šta radiš večeras?“
Uvijek me je tako zvao, snažno omekšavajući posljednji samoglasnik, što je ime činilo gotovo kao da je izražavao naklonost. „Ah, odlazak u restoran s Mišom. To je originalna ideja. Pretpostavljam da si jučer bio u biblioteci.“ I Maestro je tužno protresao glavom…
(Nastaviće se)