
Spolja je Sjoma izgledao staro: ćelavost mu se proširila, dodatno naglašavajući znatne dimenzije čela. Preostala kosa mu je bila gotovo potpuno sijeda, ali ništa od toga nije bilo primjetno u njegovom duhu. Prema grčkom filozofu Solonu, najbolji period u životu muškarca je od trideset pet do pedeset šest godina. Da je Solon bio upoznat s profesionalnim šahistima s kraja drugog milenijuma, vjerovatno bi mislio drugačije, ali tokom tog turnira Furman je zaista imao pedeset šest godina i još uvijek je igrao sa velikom energijom, zauzevši treće mjesto ispred mnogih poznatih velemajstora.
Turnir je osvojio Karpov, koji je završio dva poena ispred Timana. Bilo je očigledno da je Furmanova saradnja s Karpovom bila vrlo plodonosna za obojicu. Furman je jednom rekao: ‘Kada je on tu, maksimalno se mobilišem i igram bolje. Neću imati isti autoritet ako loše igram. Kako ću mu onda moći davati savjete?’
Jednom prilikom sam prisustvovao njihovoj zajedničkoj analizi pozicije prekinute partije. Zajedno su bili već deset godina i imali su vrlo blisko razumijevanje. Navikli su jedan na drugog, na način kao što se bračni parovi naviknu nakon dugogodišnjeg zajedničkog života. U Bad Lauterbergu sam posjetio Furmana, koji je uhvatio blagu prehladu, i zatekao Karpova s njim.
‘Naš Semjon Abramovič’, rekao je gledajući u prazno, ‘prvo pije vrući čaj s medom, zatim izlazi na ulicu, na vjetar, i sada se žali da je uhvatio prehladu. Bilo bi čudno da nije uhvatio prehladu…’
‘Prvo, nisam izašao odmah, nego sam sačekao neko vrijeme, i drugo, Tolja, stavio sam vuneni šal’, rekao je Semjon Abramovič, pokušavajući se opravdati.
„Njemu se čini da ako stavi svoj vuneni šal…“ nastavio je Tolja, i još jednom sam se zapitao ko je zapravo od njih dvojice stariji.
Ovo je bio njegov posljednji turnir i posljednji put kad sam ga vidio.
Alia Furman je rekla: „Možda, da nije bilo te nervoze i neprospavanih noći, da se više brinuo o sebi, da nije tako nepromišljeno pušio, mogao je sve to izbjeći. Živio je kao da ga smrt ne dotiče, ne dopuštajući nikakve razgovore o bolestima, ni o ovome, ni o onome… Radio je sve što je volio.“
Nesvjesno, Sjoma je živio slijedeći Ničeovo pravilo, koje pretpostavlja da je tajna izvlačenja najviše zadovoljstva iz postojanja jednostavna: moraš živjeti s najvećim rizikom za sam život, živjeti na ivici ponora. Karpov se sjeća: „Tri sedmice prije njegove smrti bio sam s njim u Mečnikovoj bolnici. Šalio se, smijao i pravio planove za meč s Korčnojem, koje otvaranja igrati, kako i šta… Nije znao da je njegovo stanje beznadežno, a da budem iskren, ni ja nisam znao.“ Semjon Abramovič Furman je umro 16. marta 1978.
Uprkos činjenici da njegov život nije bio dug, mislim da je bio uspješan. Ako bi, u maniru drevnih Tračana, nakon svakog sretnog dana stavio bijeli kamen, a nakon svakog nesretnog dana crni, brojanje nakon njegove smrti bi dalo jasan rezultat. Bijela boja, koju je toliko volio u šahu, lako bi prevagnula.
Meč za Svjetsko prvenstvo između Karpova i Kortčnoja počeo je nekoliko mjeseci nakon njegove smrti. Nakon što je bio u Beogradu za Finale kandidata i vidio Kortčnojevu moćnu igru izbliza, Furman je nesumnjivo shvatio da meč za Svjetskog šampiona neće biti lak. Kako bi se osjećao kada je u Baguiju, pored stvarne i ogromne snage njegovog protivnika, protiv Korčnoja bila usmjerena I čitava moć državnog aparata, dio kojeg bi, na ovaj ili onaj način, morao da bude?
Kao ljubitelj informacija, sigurno bi znao da je u januaru 1978. mršavi 14-godišnji dječak iz Bakua pobijedio prvi put u životu protiv jednog velemajstora i osvojio svoj prvi seniorski turnir u Minsku. Ali nije mogao znati da će sedam godina kasnije taj dječak oduzeti njegovom učeniku titulu prvaka i lično vladati šahovskim svijetom narednih petnaest godina.
Kako bi reagovao na današnji šah, koji je toliko drugačiji od igre koju je on igrao? Šah, u kojem se pojavilo toliko toga novog i koji je ubrzan, kažnjavajući nesigurnost, ali i pretjerano razmišljanje u potrazi za najboljim potezom.
Kakav bi savjet dao Karpovu sada? Pokušati da ne ulazi u vremensku oskudicu? Provoditi manje vremena sa markama, zbog čega je Sjoma gunđao svom učeniku čak i u najboljim vremenima? Povećati broj trening sesija, više vjerovati kompjuteru? Ili jednostavno ponoviti riječi koje je u svoje vrijeme rekao poljski majstor Przepiorka: „Zašto igram lošije? Zato što starim. Hajde, mladi, pridružite se borbi.“
(Nastavlja se tekstom o Koblencu)