
Još jedan od Sjominih rituala koji mi pada na pamet je njegovo pažljivo proučavanje poslednje strane novina Izvestija, gdje su s vremena na vrijeme objavljivani kursevi stranih valuta. Pošto je bio u inostranstvu, znao je koliko su cifre tamo vještačke. Rublja je bila nekonvertibilna valuta. Šala koja je tada bila rasprostranjena nije bila daleko od istine: jedan dolar vrijedi funtu rublji. Mislim da je jednostavno uživao u čitanju lijepih riječi: gulden, kruna, drahma ili pezeta. Stranu valutu je morao štedljivo trošiti u inostranstvu, kako bi kupio robu koja jednostavno nije postojala u Sovjetskom Savezu. A takvih stvari je bilo mnogo. Korčnoj se sjećao kako je Furman, na nekom turniru negdje u Skandinaviji, svako jutro kupovao pečeno pile, koje je tada koštalo jedan dolar, koje bi potajno konzumirao tokom dana kao jedinu hranu. U tome nije bilo ničeg sramotnog ili neobičnog. Znao sam mnoge sportiste i muzičare koji bi se tokom posjeta inostranstvu hranili nedeljama konzerviranom hranom ili dimljenom kobasicom donesenom iz domovine kako bi uštedjeli na stranoj valuti.
Po povratku, ovu valutu su morali zamijeniti za sertifikate ili čekove koji su se mogli koristiti u posebnim prodavnicama gdje su robu, uglavnom stranu, mogli kupovati samo oni. „Tamo je svaka prodavnica kao jedna od naših prodavnica za sertifikate, samo bolja“, objašnjavao je velemajstor koji se vratio sa stranog turnira svojim prijateljima koji nikada nisu bili na Zapadu. Mislim da je za Sjomu, kao i za mnoge sovjetske građane, čitav Zapad izgledao kao jedna velika prodavnica za sertifikate. Odrastao je sa konceptima kao što su stahanovci (radnici koji pomažu svojim fabrikama da premaše norme), subotnici (dani dobrovoljnog neplaćenog rada), politički informatori, lični dosijei, ograničenja putovanja u inostranstvo i mnogi drugi, koji su bili potpuno nepoznati na Zapadu i koji su umrli zajedno sa državom koja ih je stvorila. Sjoma je, kao rezultat svojih čestih putovanja u inostranstvo i redovnog slušanja stranih radio stanica, bio upoznat, možda samo površno, sa životom drugog svijeta.
Ova dva svijeta su se lako slagala u njemu, bez izazivanja bilo kakvih kontradikcija. Prihvatao ih je kao datost, kao nešto što se podrazumijeva, povlačeći jasnu liniju između jednog i drugog. Pored toga, kao i mnogi drugi, kombinovao je skepticizam i ironiju prema zemlji u kojoj je živio sa priličnom dozom patriotizma.
U decembru 1971. pomagao sam Korčnoju tokom velikog međunarodnog turnira u Moskvi. Furman je takođe bio tamo kao Karpovljev trener, i Sjoma i ja smo živjeli zajedno dvije nedjelje u istom hotelskom apartmanu. Tada se to smatralo normalnim. Spaski mi je rekao da je čak i tokom jednog od svojih mečeva za svjetsko prvenstvo sa Petrosjanom dijelio sobu sa Bondarevskim, koji je tada bio njegov trener: „Tako je bilo u ta vremena. Tek kasnije sam počeo da razumijem šta znači privatnost.“
Moskva tada nije bila najbolje mjesto za večernju i noćnu zabavu. Zato bi se oko deset sati, naša soba, koja se smatrala vrstom neutralne teritorije, ispunila igračima bridža. Pokojni Leonid Štejn, Hort i Parma, povremeno Ulman i Korčnoj, a ponekad bi svratio i Karpov. Sjoma je, naravno, uvijek bio prisutan. Obično bih ležao na krevetu i čitao, s vremena na vreme podižući glavu na buku, posledicu žustrih rasprava koje bi planule za stolom za bridž u vezi sa alternativnim varijantama igre ili netačno prenijetim informacijama tokom licitiranja. Obično bi se razilazili oko tri, ponekad čak i kasnije.
Sjoma bi otvorio prozor jer bi soba bila nevjerovatno zadimljena, i, vraćajući se u stvarni svijet i primjećujući me, uvijek bi postavio jedno te isto pitanje: „Pa, Genadije, šta je novo u svijetu?“ Uvijek me tako zvao, po punom imenu. Blago spuštajući pogled, odgovarao bih: „Kako da znam šta je novo u svijetu, Semjon Abramoviču, kad mašina nije radila.“ „Saznaćemo sad“, odgovorio bi, i, sagnuvši se nad osvjetljenim brojčanikom, počeo bi da podešava tranzistor na potrebnu talasnu dužinu. Probijajući se kroz šum ometanja, ponavljao bi: „Pitam se šta Anatolij Maksimovič ima za nas večeras.“ Sjoma je mislio na Anatolija Maksimoviča Goldberga, komentatora BBC-a, koji je bio izuzetno popularan među podzemnim radio slušaocima. Ako bi uspio da dobije više ili manje podnošljiv prijem, predložio bi: „Pa, hoćemo li još jednu?“ Svako od nas bi zapalio cigaretu, koja se često ispostavljala kao pretposlednja, a ja bih, sedeći bliže prijemniku, rekao: „U Rusiji svi uživamo – u slušanju BBC-a noću!“ „Tiho, tiho, pusti me da slušam“, Sjoma bi me doveo u red. Ovaj noćni ritual je shvatao veoma ozbiljno.
Nisam tada mogao zamisliti da ću dvanaest godina kasnije davati svoj prvi izvještaj o meču Kasparov-Karpov iz studija BBC-a u Londonu za Sovjetski Savez. Iako Sjoma tada više nije bio živ, mogao sam ga zamisliti među svojim zamišljenim slušaocima, kada bih pribjegao svojoj omiljenoj formuli: ‘Kao što šahovski navijači u Sovjetskom Savezu sigurno znaju’, nakon čega bih iznio neku činjenicu koju oni nisu znali i nisu mogli znati.
‘Semjon Abramoviču, opet ste čitavu noć igrali karte’, jednom ga je prekorio Karpov, ‘čuo sam kako se Hort vratio u tri sata, njegova soba je pored moje.’ ‘Prvo, rastali smo se u dva i petnaest’, slabašno se branio Sjoma, ‘a drugo, kako ja da znam zašto je Hort stigao u svoju sobu u tri ujutro?’ ‘A to što bezobzirno pušite i ne pridržavate se dijete, šta ćemo s tim?’ nastavio je Karpov. ‘Kako možeš reći, Tolja, da se ne pridržavam dijete, kad sam juče kupio grejpfrut. Ima ih nekoliko na prozorskoj dasci.’ ‘A šta je sa činjenicom da u poziciji prekinute partije sa Ulmanom…’ Tolja nije popuštao. U tom trenutku napustio sam sobu, pitajući se ko je od njih dvojice, zapravo, više od trideset godina stariji od onog drugog.
Furman i ja smo igrali dvije partije nakon što sam se preselio na Zapad. U obe sam imao bijele figure – ovdje sam se osjećao kao Furman. Još uvijek vidim njegov pogled ispod naočara kada sam u prvoj partiji, u Vijk aan Zee 1975, primijenio teoretsku novost u osmom potezu, efektivno pobijajući čitavu varijantu. Međutim, nisam uspio pobijediti partiju, niti onu u Bad Lauterbergu dvije godine kasnije, gdje je on dobrovoljno ušao u poziciju sa izolovanim pješakom u otvaranju. Činilo mi se da crni ne može tako igrati, ali nakon što sam mnogo razmišljao i ništa našao, ponudio sam remi. Odbijajući tokom analize moje pokušaje da demonstriram prednost za bijelog, Sjoma je izašao sa svojim uobičajenim: ‘Sačekaj stari, analizirao sam ovu varijantu’, dodajući: ‘Nemoj se nervirati, dobro pogledaj, ovdje crni ima aktivnu igru.’
Tamo u Bad Lauterbergu bismo ujutro šetali po parku, razgovarajući o ovome i onome. Ponekad bi nam se pridružio Liberzon. Svaki put kada bi vidio Furmana, veselo bi uzviknuo: ‘Ako je Sjoma ovdje, pobjeda je blizu!’ Poznavali su se dugo, susrećući se na sveruskim i vojnim takmičenjima još u Sovjetskom Savezu. ‘Pa, Sjoma’, obično bi započeo Liberzon, ‘kako je naša draga sovjetska vlast?’ Tu se obično nije suzdržavao od korištenja oštrih riječi. Češće bi odlazio u sjećanja na prošlost, u kojoj uvijek ima nečeg apsurdnog, pogotovo kada se ta prošlost odnosi na Sovjetski Savez. Liberzon je otišao u Izrael prije samo četiri godine i za njega prošlost još nije postala dovoljno konačna da bi dobila svoj bezuslovni šarm. Sjoma bi podizao i spuštao obrve, ubacivao odgovore s vremena na vrijeme, ili bi počeo teško disati, što bi nagovještavalo smijeh, prerastajući u zarazne salve smijeha, često s glavom nagnutom naprijed. Nekoliko prolaznika u parku ovog provincijskog malog njemačkog grada bi se okrenulo i pogledalo nas s neodobravanjem.
(Nastaviće se)