Genna Sosonko: Ruske siluete (48.nastavak)-Semjon Furman

Njegova strast prema šahu nije jenjavala, kako mi je Alia Furman rekla: „Svaki trenutak je provodio u proučavanju šaha. Volio je da koristi džepni šahovski set, jer nismo imali puno prostora u kući. Ali čak i bez seta, uvijek je razmišljao o šahu, bilo u vozu, autobusu ili bilo gdje drugdje. Poznavala sam taj pogled, kada me sluša ali ne čuje šta govorim jer je potpuno bio uronjen u šah.“

Često ga je šah zadržavao budnog i noću.

U 1963. godini održano je prvenstvo SSSR-a u Lenjingradu, u kojem je učestvovao Furman. Gotovo svako veče sam odlazio tamo. U četvrtom kolu Furman je igrao protiv Holmova, koji je dijelio prvo mesto sa Spaskim i Štejnom na tom turniru.

Ratmir Holmov, igrač izuzetnog prirodnog talenta, bio je poznat po svojoj nezainteresovanosti za teoriju otvaranja i nevjerovatnoj upornosti u odbrani.

Ipak te večeri izgledalo je  da Holmov neće izbjeći poraz. Bila je to Furmanova pozicija: jak centar, dva lovca i porast pritiska bijelog.

Ali Furmanova prednost se postepeno istopila, što je dovelo do remija. Kada sam uspio da nađem put do sale za učesnike, analiza partije već je bila završena. Sjoma je sjedio sam u karakterističnom položaju, naslanjajući glavu na ruku; u drugoj ruci držao je tinjajuću cigaretu. „Da li ste imali veliku prednost, Semjone Abramoviču?“ pitao sam. On me je tužno pogledao i nije odgovorio. Bilo je očigledno da se još nije odvojio od partije. U poziciji u kojoj je mislio da vodi, izabrao je pogrešan plan. Nekoliko poteza kasnije, partija je završena remijem. „Čitave noći me nije napustio osjećaj neispunjenog zadatka“, sjećao se Furman sledećeg dana. „Zaspao sam tek pred jutro, i u snu konačno sam matirao Holmova.“ Kako bi dokazao svoju priču, demonstrirao je prelijepu taktičku kombinaciju koja bi forsirala pobjedu bijelog.

Čak i nakon što se naša grupa raspala i prestali su časovi, često sam sretao Furmana na takmičenjima ili u Čigorinovom klubu. 1964. godine na Lenjingradskom prvenstvu uspio sam da ga pobijedim u vjerovatno jednoj od najboljih partija koje sam odigrao u tom periodu. Igrajući crnim figurama, shvatio sam da u teorijskoj borbi za izjednačenje imam malo šansi. Dok smo još bili u otvaranju, žrtvovao sam kvalitet u desetom potezu. Imao sam određenu inicijativu, a njegov kralj bio je primoran da privremeno ostane u centru. Bila je to ispravna odluka, posebno sa psihološkog stanovišta.

Zbog njegovog obimnog znanja i velike erudicije u otvaranjima, loše ili čak inferiornije pozicije rijetko su mu se dešavale, i igrao ih je manje samouvjereno. Čini mi se da je iz istog razloga i igra izvanrednih eksperata u otvaranju poput Portiša u 60-im i 70-im godinama, kao i Kasparova u naše vrijeme, takođe slabija u inferiornim ili malo slabijim pozicijama. Relativno gledano, naravno, u poređenju sa njihovom igrom kada se gradi pozicioni pritisak, komplikovanu središnjicu, napad figurama ili tehnička završnica. 1966.godine proveo sam period aktivne službe u redovima Sovjetske vojske. Iza ove zvanične formulacije krio se stvarni život kod kuće, nošenje uniforme izuzetno rijetko, i igranje blica i karata u šahovskoj sekciji Kluba oficira. Ponekad je to takođe značilo igranje na vojnim takmičenjima za Lenjingradski vojni okrug.

Jednog sunčanog proljetnog dana 1966. godine, moje vojne kolege iz sportske brigade, Mark Cejtlin, Orest Averkin i ja, dobili smo nalog: da pomognemo Furmanu, našem treneru i kolegi iz kluba, da se preseli u novi stan. Još uvijek mogu da zamislim skroman namještaj, šahovske knjige i hrpe biltena, koje su izdavane za svaki pristojan turnir. Kada smo uspješno završili operaciju do jedan sat, Sjoma je rekao: „Ovo zaslužuje proslavu.“ Pozvao nas je u prestižni restoran „Moskva“ na Nevskom prospektu. „Šta ćemo da pijemo, momci?“ upitao je. „Šta god ti želiš, Semjon Abramoviču“, odgovorili smo. Litra votke tokom obroka lako je popijena, i Sjoma je držao korak s nama. Generalno, nije imao ništa protiv čašice. Bio je društvena osoba i dobro raspoložen prema svima koji su bili dobro raspoloženi prema njemu. U tri sata, kada smo napuštali restoran, zadovoljni Sjoma nam je ponovo zahvalio na pomoći. Mi smo takođe bili odličnog raspoloženja: iako je još dugo vremena do večeri, završili smo svoj dnevni posao, a Nevski i naš čitav život ležali su pred nama…

Šest mjeseci kasnije teško se razbolio. Nije mogao da završi turnir i morao je da se vrati u Lenjingrad. Izgubio je oko 18 kilograma težine tokom mjesec dana i morao je da podvrgne se vrlo ozbiljnoj operaciji. Ja sam tada radio u Čigorinovom klubu i sjećam se da sam nosio zvaničan pisani zahtjev Šahovske federacije različitim vladinim tijelima da Furman bude operisan kod Melnikova, vodećeg onkologa tog vremena. Operacija je uspjela i bolest se povukla, da bi se vratila jedanaest godina kasnije. Ali ovi jedanaest godina postali su posebni u njegovom životu, jer je u njih ušao Karpov.

Tokom ljeta 1971. godine, u odmaralištu arhitekata u Zelenogorsku van Lenjingrada, pomagao sam Korčnoju u pripremama za njegov meč sa Gelerom. U susjednoj kući boravili su Furman i Karpov.

Ponekad, pred večeru, svraćali bismo kod njih. Prilazeći kući, Korčnoj i ja smo svjesno glasno razgovarali, najavljujući svoj dolazak, kako bismo izbjegli da slučajno prekinemo njihovu analizu. Ako su prozori bili zatvoreni, bacali bismo šaku pjeska na njih, kao što ljubavnici čine u starim francuskim romanima. Ovom periodu pripadaju četiri trening partije odigrane između Korčnoja i Karpova, u kojima je Karpov svaki put igrao bijelim figurama. Dvije partije su završene remijem, a oba igrača su pobijedila po jednu partiju. Ovaj trening meč bio je svojevrsni uvod u generalnu probu, konačni kandidatski meč u Moskvi 1974. godine, i u žestoke borbe za svjetskog šampiona na Filipinima i u Meranu.

Tokom ovih trening sesija i mečeva, često su se igrale i kartaške igre. Krajem 60-ih godina bridž je postao popularan, što je postalo jedna od Furmanovih strasti. Kao i sa mnogim stvarima tada u Sovjetskom Savezu, bridž nije bio zvanično zabranjen, ali nije ni preporučivan. Bridž ga je odmah potpuno osvojio, mada to nije značilo da su zaboravljene druge kartaške igre; jednostavno, bridž je postao glavna Furmanova strast u kartama. Prema Karpovljevom mišljenju, nikada nije bio jak igrač bridža, mada je i ovde sledio klasične principe i proučavao teoriju, sisteme i načine licitacije.

(Nastaviće se)