Genna Sosonko: Ruske siluete (47.nastavak)-Semjon Furman

Godine 1959, po povratku sa prvenstva SSSR-a, pokazao nam je svoju partiju sa Nežmetdinovom. U poziciji iz Kraljeve indijske odbrane koja se činila izrazito taktičkom, zapanjio nas je nevjerovatnim potezom topa koji je istakao njegove pozicione prednosti. U nekoliko poteza dodatno je ojačao svoju poziciju i nastavio do pobjede u direktnom napadu na crnog kralja. Godinu dana kasnije, isti manevar je upotrebio Botvinik u sličnoj poziciji protiv Pachmana na Evropskom timskom prvenstvu u Oberhauzenu. Ove partije i ovaj specifični manevar doveli su do nestanka ove varijante, koja je prije toga bila smatrana savršeno mogućom za igru, iz turnirske igre, prisiljavajući crne da traže nove puteve u jednoj od glavnih varijanti Kraljeve indijske odbrane.

Furmanove analize i otkrića bila su globalnog karaktera. Obično se bavio konceptom, a ne otkrivanjem određenog poteza koji bi promijenio ocjenu sa nešto bolje na jednako, ili obrnuto. Čitav  koncept bijelog, težnja ka kontroli centra sa logikom i jasnoćom, bili su karakteristični za Furmanov stil. Njegovo duboko razumijevanje šaha, posebno otvaranja, i obilje njegovih vlastitih ideja i otkrića učinili su ga poželjnim savjetnikom, sekundantom ili sparing partnerom za mnoge izuzetne igrače. Njegove usluge često je koristio Botvinik, koji je odigrao nekoliko trening partija sa njim. Takođe je pomagao Tajmanovu, Bronštajnu, Petrosjanu i Korčnoju u raznim fazama njihovih šahovskih karijera, ali u svim tim slučajevima radio je sa već razvijenim velemajstorima visokog ranga. Ovaj rad je uglavnom bio konsultativne prirode, podizanje sistema i varijanti otvaranja na potrebni nivo, traženje novih mogućnosti. Sve se to promijenilo kada je Furman počeo da radi sa Karpovom.

Tolja je tada imao sedamnaest godina i, iako je već bio majstor, i usprkos retkoj kombinaciji ogromnog talenta, volje i karaktera, bilo je mnogo toga u šahu što još nije znao. Alia Furman je primjetila: „Kada je Sjoma pomagao Botviniku ili Petrosjanu, odlazio bi da radi, na nedjelju, dvije ili duže, ali kada se pojavio Tolja, postao je sve za njega.“ Može li se reći da je Tolja zauzimao posebno mjesto u njegovom životu?

„Svakako, nesumnjivo, volio je Tolju bezuslovno. Tokom tih deset godina bili su nerazdvojni. Kada je Sjoma preminuo, Tolja je rekao da je tokom poslednjih deset godina Sjoma proveo više vremena s njim nego sa mnom. To je bilo tačno. Bilo je beskrajnih priprema, trening sesija, turnira, putovanja. Nije bio sa svojom porodicom, sa sinom, sa mnom, već sa Toljom.“ U tinejdžeru Karpovu vidio je ono što je njemu samom nedostajalo u šahu i prenio mu je sve što je znao o igri. Na neki način, brzi uspjesi Karpova bili su refleksija samog Furmana u šahu.

Za Anatolija Karpova njihov prvi susret ostao je urezan u sjećanju: „Lako je odrediti dan kada sam prvi put vidio Semjona Abramoviča. Bilo je to odmah nakon 18. partije meča Botvinik-Petrosjan u maju 1963. Furman, koji je tada pomagao Botviniku, savjetovao ga je u toj partiji, koja je bila prekinuta, da postigne  remi. Ali Botvinik, misleći da stoji bolje, počeo je da igra na pobjedu i izgubio. Bijesan, poslao je Furmana da drži predavanja na trening sesiji ‘Truda’ na periferiji Moskve, kojoj sam prisustvovao. Tada sam imao nepunih dvanaest godina. Počeli smo da radimo zajedno u jesen 1968, kada sam, nakon što sam prvi put upisao Moskovski univerzitet, prešao u Lenjingrad, gdje je Furman živeo. To je u suštini bio razlog mog preseljenja, mogućnost stalnih časova i redovnog kontakta s njim. Nema sumnje da je Furman igrao odlučujuću ulogu u mom oblikovanju kao šahiste. Nije čak ni to da je bio univerzalni teoretičar; imao je mnoštvo svojih ideja i generisao ih je, posebno  bijelim figurama. Takođe je igrao mnogo bolje bijelim figurama nego s crnim. Imao je divan osjećaj za poziciju – tokom analize odmah je vidio glavnu varijantu i veoma je volio prostor. Ali bio je i nevjerovatno tvrdoglav.

Uopšte, tvrdoglavost u analizi nije loša stvar, to čak i volim, ali kod njega je to ponekad išlo do smiješnih granica. S druge strane, ponekad je uspjevao da spasi varijante koje su bile pod strašnom pretnjom. U početku se činilo da je mirna osoba, ali onda sam vidio u njemu veliku unutrašnju energiju, koja se izražavala ne samo u šahu. Takođe je bio strasan igrač karata i svake jeseni je išao u potragu za pečurkama i znao je gdje da ih nađe. Još jedan ritual bilo je hranjenje riba u akvarijumu, zajedno sa svojim sinom. Čak se sjećam tih riba, i njihovo ime mi je ostalo u sećanju, gupi, iako mene samu nikada nisu zanimale.

Semjon Abramovič Furman se činio kao mirna, pa čak i flegmatična osoba. Na jednoj ranoj fotografiji iz 1948. godine izgledao je više kao broker na Njujorškoj berzi tridesetih godina, ili holivudski glumac koji igra uloge gangstera, ali kada sam ga bolje upoznao, Sjoma je više imao izgled univerzitetskog predavača ili glavnog računovođe građevinske firme. Bio je čovjek od malo riječi. U šahovskim krugovima postala je čuvena njegova rečenica: „Vi postavljate pitanja.“ To je rekao kada ga je njegova buduća supruga, na njihovom prvom susretu, upitala za razlog njegovog ćutanja. Govorio je polako, sa blagim naglaskom, a njegovi pokreti su bili promišljeni. Nježno bi pomijerao figure po tabli, sporo bi pritiskao dugme na satu, izvadio cigaretu, upalio upaljač, sredio svoje naočare.

Ali, ovaj izgled je zavaravao. Ako je istina da se karakter svake osobe može odrediti nekim određenim uzrastom, Sjomin karakter odgovarao je nekom uzrastu između dvadeset i trideset godina. Oni koji su ga dobro poznavali znali su da je njegova najistaknutija osobina bila strast. Strast koja se ogledala u svemu što je radio, bilo da je igrao karte, brao pečurke, pecao ili slušao strane radio stanice. Strast, i ne mnogo daleko od nje na skali emocija, uzbuđenje i tvrdoglavost. Naravno, njegova glavna strast bila je šah. „Znaš, Aljona“, rekao je svojoj mladoj supruzi, „Ne znam kako ću moći da igram šah od sada, jer tebe volim više od šaha – i ne znam kako da spojim ove dvije ljubavi…“

(Nastaviće se)