
Tokom svojih poslednjih godina napisao je nekoliko knjiga, koje su korisne za svakog trenera. Međutim, postoje i pasusi koji nagovještavaju staru ranu. Zak je to sam ovako formulisao: „Mogu li treneri nastaviti uspješno raditi sa svojim učenicima, kada njihova praktična snaga počne biti inferiorna u odnosu na majstorstvo učenika?“
Ovaj problem prelazi granice šaha, i sporta uopšte. Da li trener ili učitelj uvijek treba biti superioran u odnosu na svog učenika, ili takva superiornost može čak stvoriti prepreku, jer ljudi kojima se najveća dostignuća čine jednostavnim i prirodnim, ne mogu razumjeti zašto neka ideja, manevar ili potez, koji su njima očigledni, mogu biti izvor poteškoća za druge. Postoji i drugi aspekt ovog problema: granice i stepen zahvalnosti učenika prema svom učitelju. U muzici, na primjer, profesija učitelja djece ima dugu tradiciju. U šahu se sam koncept dječijeg trenera prvi put pojavio u Sovjetskom Savezu negdje 30-ih godina i postao je raširen tek nakon rata.
Možda zato nije bilo jasne razlike između dječijeg trenera, trenera, drugog trenera ili jednostavno sparing partnera. Zaista, Zak je reagovao veoma loše kada ga je 14-godišnji Spaski napustio zbog Toluša, trenera koji mu je pokazao šah iz druge perspektive i uzrokovao procvat njegove igre. Treba imati na umu da se sve to odvijalo u kontekstu ljudskih i materijalnih odnosa u umjetnom, represivnom, totalitarnom sistemu, zatvorenom od ostatka svijeta. Prinošenje žrtava, idealizam i jednostavno rad bez naknade smatrali su se normalnim. Botvinik, koji je često spominjao Van Goga u razgovorima, običavao me pitati: „Zašto mislite da Van Gog nije radio velike slike?“ I sam bi odgovorio: „Zato što nije imao novca da kupi veliki komad platna. Bio je siromah!“ Bilo je očigledno da je taj aspekt života holandskog slikara – njegovo siromaštvo, opsesija radom, asketizam – snažno impresionirao Patrijarha, i na neki način se projektovao na njega samog.
Ovaj idealizam, koji je po zapadnim konceptima zapravo značio siromaštvo, asketizam i osjećaj žrtvovanja, ali i duhovnost, strast, entuzijazam i posvećenost cilju koja graniči s fanatizmom, stvorio je određenu vrstu osobe. Naravno, strašni događaji 20. stoljeća, posebno u Sovjetskom Savezu, nisu ih mogli zaobići. Čitav svoj savjesni život živjeli su u ovoj zemlji, koja je na jedan ili drugi način oblikovala njihov pogled na svijet, navike i način života. Sav svoj talenat i energiju posvetili su cilju kojem je njihov život bio posvećen. Učitelji u školama, predavači na univerzitetima, treneri u Pionirskim palatama, profesori u konzervatorijima – većina njihovih imena potpuno je nepoznata na Zapadu. Vladimir Zak je pripadao ovoj tipičnoj grupi ljudi. Rezultat njihovog rada bila je energija i talenat naroda, koji je decenijama bio sputavan, ali je na kraju preplavio Sovjetski Savez, i zauzeo vodeće pozicije na univerzitetskim odjeljenjima, šahovskim tablama i u koncertnim dvoranama širom svijeta.
Godine 1988, kada je Sovjetski Savez već počinjao da se raspada, bio sam u Moskvi i telefonirao sam Zaku. Te godine je objavljena knjiga posvećena šahu u Sankt Peterburgu i Lenjingradu, sa Zakovim imenom na naslovnoj strani. Tiraž od sto hiljada primjeraka nije bio rijetkost u to vrijeme. Naravno, Zak nije mogao znati da će se u roku od nekoliko godina Korčnoj vraćati u Rusiju u slavi, ali čak i tako, nije trebalo da učestvuje u knjizi u kojoj se ime Korčnoja nije ni pominjalo. Da li su ga vodili čisto praktični, finansijski razlozi? Da li je ovo bio još jedan čin samopotvrđivanja? Uostalom, dobro je poznato da čak i najmudriji uspijevaju da se oslobode ambicije, kasnije nego drugih strasti. Da li je ovo bilo privremeno pomračenje uma, ili, kako Korčnoj misli, početak njegove bolesti? Prvi simptomi su dobro poznati: zaboravnost, koja postepeno raste, plus ljutnja ili agresija kada se na to ukaže.
U februaru 1993. godine proslavili su njegov 80. rođendan. Kada sam ga nazvao nedugo potom, rečeno mi je: „Pogrešan broj, ovdje niko sa tim imenom ne živi.” Nakon što sam ponovo dobio isti odgovor, obratio sam se Spaskom za objašnjenje. On je već znao šta se dešava: Vladimir Grigorijevič je premješten u starački dom. Ušao je u poslednji period života, „kada je sve iza njega – čak i starost, a sve što ostaje je senilnost i smrt.”
Nije u tradiciji Rusije da se stari ljudi izmeštaju iz porodice u starački dom. Oni koji tamo žive obično su oni koji više nemaju nikoga. Osim toga, svi u Rusiji razumiju šta znači starački dom, čak i ako imate svoju sobu, kao što je Vladimir Grigorijevič imao u Pavlovsku. S vremena na vrijeme neki od njegovih učenika bi ga posjetio, ali najpoznatiji od njih živjeli su daleko: u Francuskoj, Švajcarskoj, Španiji, Americi… Naravno, on više nije bio onaj Vladimir Grigorijevič kojeg su oni poznavali, ali isto tako nije bio ni biljka, kakvim su ovakvi domovi ispunjeni u svim zemljama svijeta. Slušao je najnovije vijesti, prelistavao šahovske časopise, a ponekad čak i pogledao nešto na šahovskoj tabli. Bio je radostan kada bi primio poklone, ali je često i plakao. Vladimir Grigorijevič je već bio napustio onog Vladimira Grigorijeviča koji je učio malog Borisa Spaskog da se ne boji gubitka prava na rokadu u Kraljevom gambitu, ali čak ni ono što je ostalo nije više htjelo ostati u tom domu. Pobjegao je odatle nekoliko puta, njegova odsutnost bi bila primijećena, poslata bi bila potraga, i vraćali bi ga nazad. Gdje je išao? Kući? Svojim učenicima? U svoje daleko djetinjstvo u Berdičevu? Vladimir Grigorijevič Zak je umro 25. novembra 1994. godine.
Johan Huizinga je pre šezdeset godina napisao: „U našoj svijesti igra je suprotstavljena ozbiljnosti. Možemo reći: igra je neozbiljnost. Ali, pored toga što takva presuda ništa ne govori o pozitivnim osobinama igre, ona je vrlo klimava. Čim bismo umjesto ‘igra je neozbiljnost’ rekli ‘igra nije ozbiljna’, suprotnost gubi smisao za nas, jer igra može vrlo dobro biti ozbiljna.” Zak, jedan od najistaknutijih trenera posleratnog perioda, predstavljao je šah djetetu ili tinejdžeru ne samo kao ozbiljnu aktivnost, već i kao cilj koji može postati smisao čitavog njihovog života. U ovom stavu prema šahu, on, kao trener, nije bio jedinstven, i ovaj stav sam po sebi ne bi bio dovoljan. Naravno, njegove lične osobine, njegova emotivna priroda, entuzijazam i duhovnost, pojačavali su vjeru mladih u visoku svrhu šaha. Ali čak ni to ne bi bilo potpuno objašnjenje.
Kako je Tajmanov primetio: „Ne mislim da je Zak bio vrhunski učitelj, i nije bio jak igrač, ali je značajno da su ispod njegovog krila izašli igrači potpuno različitih stilova i vrlo visokog nivoa. Mora da je imao neku tajnu.” Zaista – šta je to bilo? Sam je rekao u svojim kasnijim godinama: „Jednostavno sam imao sreće sa svojim učenicima. Sve je zavisilo samo od njih. Da nisu željeli da igraju, ja sam ne bih mogao ništa da uradim.” Ali čak i tako, zašto on? Da li su to bili samo talentovani učenici? Da li su to bila vremena u kojima je živeo? Da li se sve poklopilo? Djelimično. Ali mislim da to nije glavna stvar. Osrednji učitelj izlaže. Dobar učitelj objašnjava. Izuzetan učitelj demonstrira. Veliki učitelj inspiriše. I ovo, naravno, važi za njega. Vladimir Grigorijevič Zak je bio veliki šahovski učitelj.
(Nastaviće se tekstom o Semyonu Furmanu)