Genna Sosonko: Ruske siluete (41.nastavak)-Vladimir Zak

Veliki učitelj inspiriše

Vladimir Zak

Imao sam 12 godina kada sam prvi put otišao u Lenjingradski Dom pionira. Bilo je mnogo onih koji su željeli da nauče šah, a da bi odabrali najbolje, treneri su često organizovali simultanke. Tada sam prvi put vidio Vladimira Grigorjeviča Zaka.

Naša partija nije dugo trajala: nakon 1.e4 e6 2.d4 odgovorio sam sa 2…Nc6. Zak je pitao koliko imam godina i da li znam kako crni treba da igra u ovoj poziciji. Umjesto odgovora, gestikulirao sam da nastavi partiju. Naravno, nisam prošao selekcijski test, i tek sledeće godine sam počeo da učim šah u Domu pionira. Iz tog perioda se sjećam stroge osobe s upečatljivim, asirskim crtama lica, tamnim očima koje nisu treptale, i stalnim stiskanjem vilice, posebno tokom analize kada bi razmatrao poziciju.

Šahovski klub Doma pionira bio je smješten u veličanstvenoj, bivšoj orahovoj radnoj sobi cara Aleksandra III u Aničkovom dvorcu, sa ogromnim lusterom. Nije bilo slučajno što su ovdje često dolazile grupe stranih turista. Kao kontrast  carističkoj atmosferi na zidu je visila velika slika: Lenjin kako igra šah na ostrvu  Kapri, dok Gorki posmatra, jednog sunčanog aprila 1908. godine. Obično bi jedan od trenera – često je to bio Zak lično – davao objašnjenja strancima i govorio im koliko djece ima u grupama, koliko često dolaze, i tako dalje. Zak to nije posebno volio raditi: odvlačilo ga je od lekcija, a pitanja su uvijek bila ista. Kada bi se pojavili gosti, djeca bi ustajala, i ne skidajući pogled s table, počela bi da  pričaju. Najmlađi  bi uredno slagali figure koje su zarobili od protivnika pored table. Za djecu, zarobiti kraljicu ili topa je mnogo privlačnije od apstraktnog  koncepta kao što je šah-mat. Kada bi stranci otišli, Vladimir Grigorjevič ili drugi treneri bi prekorili najbučnije, i lekcije bi se nastavile svojim tokom do sledeće posjete.

Teška vrata kluba otvorila su se tačno u četiri sata, i svi bi se uputili ka oglasnim tablama na kojima su visile turnirske tabele, saznali bi sa kim treba da igraju, postavili figure, a oni koji su igrali sa satovima bi pitali Vladimira Grigorjeviča ili druge trenere: „Možete li mi postaviti kazaljke, molim vas?“ – kako bi postavili tačno vrijeme, bilo je potrebno podesiti sat, a uvijek je nedostajao podešivač na šahovskim satovima. Najvještiji su mogli pomjerati kazaljke pomoću novčića, ali to nije uvijek bilo moguće. Vladimir Grigorjevič je imao svoj patent, težinski podešivač, koji je rijetko ispuštao iz vida, a ako bi se to ipak dogodilo, opomenuo bi svakoga ko nije odmah vratio instrument. Vremenska kontrola bila je sat i tri četvrtine za 36 poteza, nakon čega je igra bila prekinuta.

Na koverti su se zapisivali pozcija figura na tabli i vremena na satovima. Štit formiran prstima pomagao je da se sačuva tajnost zapečaćenog poteza, braneći ga od radoznalih pogleda protivnika dok se zapisuje. Nakon što je potez zabilježen, koverta je stavljena u poseban fascikl, čekajući sesiju nakon prekida. Ponekad, odgovarajući na pitanje moje majke „Kako je prošla tvoja partija?“, posegnuo bih za spasonosnom  formulom „prekinuta“, ali iz mog očajnog izgleda ona je nesumnjivo pretpostavila gorku istinu. Bilo je dozvoljeno igrati brzopotezne partije samo jednom nedjeljno, nedjeljom. Povremeno bi se dobila dozvola i tokom radne nedjelje, uz obavezno obećanje da se neće praviti buka, obećanje koje je, naravno, stalno kršeno. Krivac bi bio opomenut, a u slučaju ponavljanja sat bi mu mogao da bude oduzet. Ako je partija završena, mogli ste zamoliti bilo kog trenera koji je tada bio slobodan da je pregleda; obično bi takav zahtev došao od pobjednika.

Jednom sam zamolio Zaka da analizira partiju koju sam upravo dobio. Kada smo stigli do ključne pozicije, rekao sam: „Bio sam loše stajao ovde, naravno, ali moj protivnik je bio jako nervozan; onda sam i ja upao u vremenski problem, počeo je da igra na vrijeme i pogriješio.“ Vladimir Grigorjevič je postao vidno smrknut. „Da li sam te ja naučio da igraš tako? Sramota! Kakva je to fora?“ Ne sjećam se svih riječi koje mi je rekao. Djeca su se plašila Vladimira Grigorjeviča, možda više nego drugih trenera. „Šta to imaš tamo?“ strogo bi pitao Vladimir Grigorjevič. „List papira? A znate li šta se dešava sa listovima? Gdje je tvoja teorijska sveska? Vodi računa da je ovo poslednji put, i da od sada sve bude preneseno u tvoju svesku.“

Njegovo ukoravanje se nedavno vratilo kada sam, posle pretrage svega, bio nesposoban da pronađem važan dio analize Grinfeldove odbrane, koji je bio napisan na odvojenom listu.

Ali takođe mogu da ga zamislim, dok su mu oči sijale od radosti, dok je ukorio jednog dečaka: „Sa kim si to razgovarao kad si rekao Vladimire Grigorjeviču?“ Pored Zaka stajao je majstor igre Kirilov, koji se takođe zvao Vladimir Grigorjevič, i dječak nije znao da li se šali ili je ozbiljan.

Kako sam odrastao, počeo sam da putujem na takmičenja u drugim gradovima. U Rigi na Saveznom juniorskom prvenstvu 1959. godine proveo sam dugo veče sa njim analizirajući poziciju iz prekinute partije. U dvosjekloj topovskoj završnici u kojoj sam imao piona više, došli smo do zaključka da definitivno trebam da započnem sa h4, sprečavajući protivnikovu protivigru. Po dolasku na nastavak, vidio sam da mi je pješak već stajao na ovom polju. Vladimir Grigorjevič je pogledao poziciju i, ne gledajući čak ni u mene, polako se udaljio. Nisam pobijedio ni sa pionom na h4, i bojao sam se da ga pogledam u oči, ali on, vidjevši moje mučenje, nikada me više nije podsjetio na ovaj događaj.

Bila je i posjeta Tbilisiju u januaru 1960. godine za meč između juniorskih ekipa iz Gruzije, Lenjingrada i Moskve. Tada je to bio priličan put: tri čitava dana u vozu sa presjedanjem u Moskvi. Na slobodan dan, Vladimir Grigorjevič je poveo čitavu našu ekipu da posjeti Vakhtanga Karseladzea, poznatog trenera koji je postavio osnove ženskog šaha u Gruziji. Pili smo čaj i posmatrali Zaka i Karseladzea s iznenađenjem. Zvali su se međusobno Volođa i Vakhtang, i prisjećali su se raznih turnira i partija, a mi smo vidjeli da su ti turniri i te partije za njih bile najvažnije stvari u životu. Imao sam 16 godina i već sam puno pušio, ali naravno da nisam ni pomislio da pušim u prisustvu Vladimira Grigorjeviča.

Ponekad bi klub posjetili njegovi učenici, koji su postali majstori ili velemajstori, najpoznatiji među njima Viktor Korčnoj i Boris Spaski. Velike fotografije ove dvojice  šahiste visile su direktno ispod portreta najvećih, čekajući svoj red da prošire gornji red, ali djeca su ih prepoznala i gledala kao da su bogovi. Boris Spaski je imao devet godina kada je prvi put vidio Zaka.

Spaski se prisjeća: „Ljeto 1946. godine bilo je veoma svijetlo razdoblje u mom životu. Još nisam bio član Pionirskog dvorca, a ljeti sam išao u Centralni park. Sjećam se šahovskog paviljona tamo sa skakačem na vrhu fasade, jezera pored, šahovskih stolova, i odjednom se pojavio čovek izrazito istočnjačkog izgleda. Da je nosio turban, bio bi pravi indijski fakir. To je bilo kao pojava iz bajkovitog svijeta. Tako sam prvi put vidio Zaka. I radio je nešto magično – igrao je jedan protiv mnogih. Utisak koji je ostavio Smislov, dajući simultanu izložbu godinu dana kasnije, bio je neizbježno manje dubok. Te godine sam počeo da idem kod njega u Pionirski dvorac, ali to nije bilo sve. Počeo je da me uči direktno, lično, kod kuće, individualno. Uvijek je to radio, ako bi vidio nekoga s talentom. Živio je za to, to mu je bilo zadovoljstvo. Naravno, mogao je da pravi greške, ali radio je, i mnogo radio, na svoju štetu i na štetu svoje porodice. On me naučio Kraljev gambit, i naučio me da se ne bojim pomjeranja napred svojim kraljem u otvaranju. Konačno, djeca upijaju sve kao sunđer, i ja sam to upio. Tako sam postao kralj Kraljevog gambita u dvadesetom vijeku, jer sam ga u suštini samo ja igrao.“

(Nastaviće se)