Genna Sosonko: Ruske siluete (40.nastavak)-Poznavao sam Kapablanku

Iako je Olga pričala o događajima od prije više od pedeset godina, shvatio sam da čak i iz retuširane prošlosti, nepristrasni slušalac uvijek može izvući osobine, važne i nevažne, vjerovatno najlegendarnijeg šampiona u istoriji igre. Naravno, želio sam znati koje šahovske knjige je imao kod kuće, kako je analizirao, kako se pripremao za partiju, ili da li se uopšte pripremao.

Olga bi odgovorila da nije volio šah, što mi se čini nevjerovatnim, da se uopšte nije pripremao za partije i da bi, prema njegovim riječima, da ga šah nije toliko fascinirao u mladosti, vjerovatno studirao medicinu. Poznavajući šta je radio na šahovskoj tabli, još jednom sam je nježno skrenuo s priča o šahovskim partijama, ili ‘igry’ kako ih je ona zvala, jer je za nju ruska riječ ‘partija’ značila nešto drugo: večernje haljine, plesove i šampanjac. Trudio sam se da je usmjerim prema molitvi Čehova: ‘Bože, ne daj mi da pričam o onome što ne znam’, ali kada bi Olga ponovo počela da priča o beskonačnom karnevalu na Kubi ili živahnom, bezbrižnom životu u New Yorku početkom 30-ih, u dubini moje duše javila se uznemirujuća misao: zavisi za koga – nesumnjivo posljedica predavanja o dijalektičkom materijalizmu u mojoj dalekoj mladosti.

Ali ne mogu reći da mi je bilo dosadno s njom. Oživjela bi nakon svog omiljenog šampanjca i mogla je s oduševljenjem pričati o boji odijela koje je nosila gospođa Eve, o čemu je razgovarala s gospođom Flohr u Nottinghamu, kada ju je srela tog jutra kod frizera na dan završne ceremonije, ili koje su joj posebne komplimente uputili njemački ministar vanjskih poslova u Parizu u kubanskom konzulatu. U tim trenucima moga sam da budem siguran da je njeno sjećanje bilo besprijekorno.

U tim trenucima bila je mlada i vrlo ženstvena osoba. Osmijeh bi joj zaigrao na licu i moglo se zamisliti kako je tokom ljeta 1920. u Konstantinopolju bivši bijelogardejski oficir bio očaran, kao što je četrnaest godina kasnije bio očaran više ne mlad i svjetski iskusni šahovski kralj. Ali stvarnost života ne treba zaboraviti, i minutu kasnije pitala me koja bi bila vrijednost zlatne medalje koju je Capablanca osvojio na Olimpijadi u Buenos Airesu 1939. Olga je voljela zaroniti u sjećanja, ali bez lebdenja u oblacima. Čvrsto je stajala na zemlji, što je bilo ključno za tako njen tako dug živo. I iako ta sjećanja nisu bila duboka, pričala je o svemu s takvim zadovoljstvom da mi se javila misao: Možda bi tako trebalo živjeti?

Ipak, ta površna sjećanja i ponavljanja nisu bila razlog zašto je nisam nazvao prilikom svoje sledeće posjete New Yorku. Razlog je bio nešto drugo. Olga je pričala o Kapablanki kao o nečemu savršenom, a savršenstvo ima samo jedan nedostatak: može postati dosadno. Da su me pitali šta je to, strogo govoreći, što mi smeta kod njega, odgovorio bih, poput poznatog atinskog prosjaka: Nemam ništa protiv njega, jednostavno mi je dosadilo stalno slušati da je Kapablanka bio najbolji igrač bridža, da je Kapablanka bio najbolji igrač bilijara, i tako dalje.

Poslednji put sam čuo njen glas kada sam je nazvao s aerodroma prije nego što sam se vratio u Evropu i objasnio joj koliko je posjeta bila intenzivna, što je zapravo bilo preuveličavanje istine, te da ćemo se sledeće godine…

Sledeća godina nikad nije došla. Kada sam stigao u New York u septembru 1995. godine zbog meča između Kasparova i Ananda, pitao sam za nju. „Zar ne znaš“, rekli su mi, „Olga je umrla prije godinu i po dana.“ Osjetio sam bol, kao što se uvijek dešava u takvim slučajevima, iako sam već doživio mnoge takve gubitke, neke čak i bliže. Rekao sam sebi da je to neizbježno, takve vijesti bi jednom stigle. Olga je umrla 24. aprila 1994. godine u New Yorku u dobi od 95 godina.

Saznao sam da je Kapablankinu kompletnu arhivu ostavila Šahovskom klubu Menhetn, njegovom klubu. Bio je divan sunčan jesenji dan, a grad koji nikad ne spava posebno nije spavao na 46. Zapadnoj ulici između 8. i 9. Avenije, gdje su bile smještene Američka šahovska asocijacija i sada Šahovski klub Menhetn. Tu su bile čuvane Kapablankine arhive. Stigao sam neposredno prije jedanaest, s ulice je dopirala beskrajna buka, ali sam se potpuno posvetio sasvim drugom svijetu, svijetu Maršala, Lederera, Kupčika, Evea i, naravno, Aljehina. Ali svi su oni, kao i mnogi drugi, bili samo dio, neki više, neki manje, njegovog svijeta, El Morphy cubano, kako su ga često zvale kubanske novine. U debelim fasciklima, Kapablanka Clippings, počevši od 1901. godine, bile su pažljivo sortirane pisma njemu, zapisnici njegovih partija s Aljehinom, porezne prijave, novinski isječci, često izblijedjeli od starosti, ugovori, računi i izvještaji izdavača njegovih knjiga.

Telegrami, telegrami, uključujući jedan od njegovih ponosnih roditelja koji mu čestitaju na prvom velikom uspjehu: pobjedi u meču protiv Maršala 1909. godine. Fotografije, bilješke, ponekad vrlo lične. Na španskom, engleskom, rjeđe na francuskom, i još rjeđe na njemačkom. Sve mi je bilo zanimljivo. Budući da nisam šahovski istoričar, nisam mogao, kao često ni u životu, razlikovati važno od sporednog. Tu je bio izvještaj o AVRO turniru s fotografijom snimljenom prije početka 9. kola u Arnhemu 19. novembra 1938. godine, na dan njegovog pedesetog rođendana. Elegantan, kao i uvijek, stoji pred mikrofonom, a pored njega, Olga, s buketom cvijeća. Za nekoliko sati će izgubiti partiju od onoga čije je postojanje otrovalo njegov život proteklu deceniju. Tu je bila i njena propusnica za turnir – prvi put kao njegova zvanična supruga.

Vjenčali su se 20. oktobra, a nekoliko dana kasnije krenuli su za Evropu. Tu je bila i jedna njena ruska stavka: ček za godišnju pretplatu na novine New Russian Word, napisan u januaru 1942. godine, dva mjeseca prije njegove smrti i s njenim tadašnjim potpisom: Olga Chagodaeva-Kapablanka. I tu su bila pisma i telegrami sa saučešćem, iako ne baš mnogo njih. Jedan od Maršalove udovice, drugi na ruskom, ali gotovo ništa od šahista, jer je u Evropi rat bio na vrhuncu.

Ta pisma, ugovori i dokumenti bili su ispunjeni ambicijama i novčanim računima, intimnim zahtjevima i hladnim bijesom, s strastima ljudi kojih više nema, ali koji su živjeli, živjeli… Kada sam podigao glavu, s one strane prozora još se čula buka New Yorka. Kazaljka na satu nemilosrdno se približavala tri sata, i bilo je krajnje vrijeme da se vratim u stvarni svijet, na još jedan meč za svjetskog prvaka, na isti, a opet vrlo drugačiji tip šaha.

(Nastaviće se tekstom o Vladimiru Zaku)