
Sretali smo se još nekoliko puta tokom mojih narednih putovanja – u to vrijeme sam redovno posjećivao New York. Ti susreti bi počinjali u njenom domu, gdje bismo popili bocu ili dvije, što joj je veoma prijalo. Možda griješim, ali činilo se da uživa da bude sa mnom, uživala je u tim posjetama i odlascima u Russian Tea Room. Ne zbog mene – već je znala više o meni od toga da nemam veze sa Znosko-Borovskim, iako, da budem iskren, ne mnogo više. Jednostavno je bila naviknuta na stalnu pažnju, na taj koncept ‘izlazaka’, i na muško društvo, u kojem je bila čitav svoj život. I, naravno, uživala je vraćajući se, kroz maglovite uspomene iz mladosti – preko okeanskih brodova – u proljeće u Parizu, u divni London, u galebove nad vodom u Amsterdamu, i u tu spokojnu atmosferu Evrope u predratnim godinama.
Olga je pripadala čitavoj galaksiji ruskih žena, koje su u 20-im i 30-im godinama postale supruge ili prijateljice pisaca i umjetnika sa Zapada, kreativne elite. Obično su to bile aristokratske žene, ali bilo je i onih koje su tražile samo avanturu. Sa znanjem jezika, bile su pune energije i posjedovale visok stepen emocionalnog duha. Među onima koji su obogatili svoj kreativni potencijal zahvaljujući takvim ženama u različitim periodima svog života bili su Pablo Picasso, Paul Eluard, Romain Rolland, Salvador Dali, Herbert Wells, Louis Aragon, Fernand Leger i Henri Matisse. Kolaps stare Rusije, koja je uvijek stajala po strani i na distanci od Evrope, nije ništa učinio da smanji njenu misterioznu, privlačnu snagu. Vjerovatnije je da je bilo suprotno. Kroz glasine o krvi, egzekucijama i suđenjima, izranjala su imena Eisensteina, Pasternaka i Meyerholda, Lisickog i Maleviča, i za zapadne intelektualce nije bilo lako povući liniju između jednog i drugog.
Ali Olga nije bila samo Ruskinja. Pripadala je toj kategoriji dugovječnih žena, koje se sreću u različitim vremenima i društvenim strukturama. Svjetski ratovi, revolucije, promjene zemlje i jezika, sve to uzima svoj tok, ali život, život se nastavlja u svakom slučaju. U pravilu, muškarci igraju važnu ulogu u njihovim životima, često nadžive svoju djecu, ako ih imaju, i ne umiru od bolesti, koju organizam jednostavno ne dopušta, već od starosti, kada sve prestane funkcionisati.
Živjeti kako su te žene živjele nikako ne znači nedostatak emocija, ali one su uvijek bile podređene tom glavnom toku, koji mora nastaviti bez obzira na sve, životu samom. I, ako je tačno da većina ljudi umire jednostavno zato što se ne usuđuju živjeti duže, to se ne odnosi na njih. One su se usuđivale. One su živjele. Jednostavna linija Mecenasa ‘Dum vita superest, bene est’ (dok život traje, sve je dobro) je ugravirana na grb žena ovog reda.
Nekoliko puta u našim razgovorima spominjalo se ime Solženjicina, koji je tada živio u Americi. Pisao je o nevinim ljudima koji su osuđeni na dugu kaznu zatvora. Bilo je jasno da su misli tih očajnih zatvorenika – ako ne možeš stvarno živjeti sada, već samo kasnije, zašto onda uopšte živjeti – bile potpuno strane njoj. Živjeti! Po bilo koju cijenu. Slijediti ovaj put do kraja.
Olga Knipper-Čehova, koja je nastupala u predstavama svog poznatog supruga krajem prošlog stoljeća i umrla kao narodna umjetnica SSSR-a i dobitnica Staljinove nagrade u dobi od 91 godine. Marlene Dietrich, koja je umrla u Parizu u istoj dobi. Lilia Brik, muza Majakovskog, i druga Čehova, također Olga, koju je Olga Clark pomenula, poznata filmska glumica Trećeg Rajha, koja je prisustvovala prijemima s Hitlerom i Geringom i imala tajne veze sa Sovjetima. Leni Riefenstahl, koja se u desetoj dekadi svog života pripremala za doček nove ere. Tajanstvena Gala Đakonova, koja je također doživjela duboku starost, bez koje Salvador Dali teško da bi postao osoba kakva je postao. Alma Mahler sa svojim ispunjenim i burnim životom, koja je preživjela mnogo toga i nadživjela mnoge.
Međutim, Olga je stvorila svoju vlastitu konstelaciju. Njen prvi muž bio je oficir Bijele armije, konjanik, a kasnije pilot, što je krajem 20-ih zvučalo mnogo egzotičnije nego u naše vrijeme. Prema Olgi, bio je potomak Džingis-kana i sam princ, a ostavio joj je svoju titulu. Drugi je bio šahovski kralj, treći je posjedovao olimpijsku zlatnu medalju, ustvari i svjetski prvak. A četvrti je bio ratni heroj, admiral, američki heroj. Ali to nije bilo dovoljno za Olgu. Napisala je svoju široku biografiju, počevši od svog pradjeda Evdokimova, poznatog osvajača Kavkaza, o kojem je pričala pri svakoj zgodnoj prilici. Provjeriti tu činjenicu bilo je jednako teško kao i daljnje srodstvo njenog prvog muža s Džingis-kanom, a da kažem da ime poznatog komandanta nije bilo Evdokimov, nego Ermolov, nisam se nekako usudio.
Ruska princeza, ovo se savršeno uklapalo u bilo koju kombinaciju. Sa olimpijskim šampionom, s admiralom, ali najveći efekat je proizvodilo u kombinaciji sa šahovskim kraljem. Šahovski kralj i ruska princeza, to je zvučalo predivno na diplomatskim prijemima i onima koje je Olga zvala ‘zabavama’. Na takvim prijemima bilo je moguće sresti bilo koga: prave bivše kraljeve, profesionalne i počasne diplomate, kao što je bio sam Kapablanka, vlasnike ogromnih imanja stečenih na nepoznate načine, Maharadžu ili navodnu ćerku cara, za koju se tvrdilo da je čudom spašena od streljanja.
Čitav Olgin život ličio je na jednu dugu zabavu sa šampanjcem i cvijećem. Njoj, a zapravo i njemu, bilo je svejedno kakve političke stavove su imali Krilenko, Von Ribbentrop ili Maharadža. Godine 1988. Olga se pojavila u haljini s dubokim dekolteom na ceremoniji posvećenoj stogodišnjici rođenja Kapablanke u Menhetn šahovskom klubu. Sama je već imala devedeset godina. Nije mijenjala svoje navike i stigla je pola sata kasnije, ali jedini koji bi joj to mogao zamjeriti gledao je odozgo s pozornice na fotografije stare pola stoljeća.
Ponekad bi ulazila u diskusije o šahu, o mislima mladog Kapablanke tokom njegove prve posjete Evropi, ili o turniru u San Sebastianu, što me nehotice podsjetilo na Gogoljeve redove iz pisma njegovoj voljenoj majci: ‘Nikad nemoj donositi sudove, moja draga i pametna majko, o književnosti.’ Olga sama nije igrala šah. Pa šta onda. Na kraju, Racineova žena nikad nije čitala radove svog muža, kao što je bio slučaj s Heineovom ženom, koja je tvrdila: ‘Ljudi kažu da je Heinrich pametan čovjek, i da je napisao mnogo divnih knjiga. Moram im vjerovati na riječ, iako sama nisam primijetila ništa posebno.’
Moje pitanje, iako priznajem apsurdno, da li su Capablanca i Tartakower igrali s šahovskim satom, jednostavno nije bilo razumljivo za nju, iako je kratko vrijeme kasnije pričala o procjeni teške pozicije prilikom prekida partije između Capablance i Bogoljubova s turnira u Nottinghamu, podsjećajući me na odgovor, pun elegantne vrline, supruge drugog svjetskog šampiona, Vasiliya Smyslova: ‘Ja ne igram šah, ali mogu procijeniti poziciju.’ Pitao sam je o mnogim drugim stvarima, sjećajući se da onaj koji puno pita dobije mnogo odgovora.
Ali skoro svi njeni odgovori bili su slični, poput uglačanih kamenčića na obali mora, onima koji su već bili viđeni. Jedina razlika je bila što bi u restoranu naručila ‘Raspućina’, a ja ‘Puškina’. Bilo je očigledno da nisam bio prvi koji ju je pitao o Kapablanki. Ona je stvorila njegov imidž i kasnije bih negdje naišao na nešto što mi je rekla, gotovo riječ po riječ. Međutim, čak i ono što je poznato, poznato je samo nekolicini, a Olga je znala šta se očekuje od nje. Pored toga, nije bilo teško stvoriti njegov imidž, jer je u mnogim aspektima on zaista bio takav. Bili su zajedno osam godina, ali da li ga je dobro razumjela? Osam godina? ‘Četrdeset i osam godina živjela sam s Levom Nikolajevičem, i još uvijek nisam znala kakva je osoba on bio’, napisala je Tolstojeva udovica nakon smrti svog muža.
(Nastaviće se)