In memoriam-Dragoljub M. Mihajlović (1932-2024)

(1932-2024)

Dana 21. jula u noćnim časovima, u svom stanu, prestalo je da kuca srce velikog šahovskog zaljubljenika, Dragoljuba M. Mihajlovića, za prijatelje zvanog Dragan i “Mihiz”. Mi, njegovi poštovaoci, prijatelji i poznanici nismo odmah saznali za njegov odlazak. Kako je po prirodi bio skroman, nekoliko dana pre nego što nas je napustio, tražio je da mu sahrana bude u krugu najuže porodice, što su mu sinovi i ispunili. Zato i kašnjenje ovog teksta. Naime, Slobodan Bojković, FIDE majstor poreklom iz Niša, saznao je za Dragoljubov odlazak iz čitulje u „Politici“ 29. jula, i niškim šahistima javio tužnu vest.
Po ironiji sudbine, kada je pre dve godine dobio nagradu za životno delo, i kada sam mu pokazao tekst o njemu, skromno je rekao: „Ovako može da izgleda i tekst kada ja odem - da se ne mučite.“ Želju mu ispunjavam, sa malim stilskim dodacima, i nekim faktografskim ispravkama, koje je sam Dragoljub spomenuo. 

Postoje ljudi koji kroz život koračaju tiho, nečujno, nikome ne smetaju, i čini se da je ono što kroz život rade sasvim obično, nevažno i društvu nepotrebno. Tek kada njihov rad iz nekog razloga prestane, kada se malo odmaknemo i pogledamo u prošlost (kako je veliki Njegoš pevao: „Ko na brdu ak’ i malo stoji, više vidi no onaj pod brdom…“), polako se uviđa njihova vrednost i značaj…

Jedan od takvih tihih, skromnih i nenametljivih ljudi (po Aleksandru Ivanoviću “ljudi sjenke”), kada govorimo o šahu u Nišu (i više od toga, u Srbiji i nekadašnjoj Jugoslaviji), svakako je bio Dragoljub M. Mihajlović. On je davne 1992. godine otišao u zasluženu penziju, ali ono što je tokom svoje karijere uradio za šah u Nišu, Južnoj Srbiji, Srbiji i Jugoslaviji je za duboki respekt i poštovanje. Toliko zadivljujuće, da ga se, mimo našeg dobro znanog srpskog običaja da često zaboravljamo i nipodaštavamo naše veličine, Šahovski savez Srbije “setio“ posle podsećanja Borivoja Žarića, i na svojoj svečanoj sednici povodom 74 godina postojanja (septembra 2022), dodelio nagradu za doprinos šahu u Srbiji. Ova nagrada je svakako bila kruna njegovog rada i dokaz da život nije protekao nezapaženo i uzalud. Naizgled se nije radovao nagradi kada mi je pokazivao plaketu, ali lagano, jedva primetno drhtanje ruku, nesvesno je pokazivalo da je bio ponosan na nagradu.



Dragoljub M. Mihajović je svoj ovozemaljski život započeo u Bitolju 16. avgusta 1932 godine, rođen od oca Miodraga i majke Radmile. Otac Miodrag je bio pravoslavni sveštenik. Posle završene niže gimnazije u Nišu, učenik je prve generacije u 1921. godini otvorenoj bogosloviji Sveti Jovan Bogoslov u Bitolju, Uspešan na studijama teologije, tu je našao i svoje prvo zaposlenje. U tom malenom orijentalnom makedonskom gradiću, Dragoljub je proveo svoje prve tri godine života, i od 1935. godine živeo je u Nišu, i svoju sudbinu vezao za ovaj grad. Živeo je životom svog grada, proživljavao lepe, ali i ružne trenutke (kao što su okupacija i dva bombardovanja: savezničko 1944. godine, i NATO pakta 1999. godine).


Školovao se u Nišu, gde je završio tada prestižnu Višu pedagošku školu, smer nastavnik istorije i geografije, i svoje osnovno zanimanje nikada nije zaboravio. Stan mu je bio pun literature iz ovih oblasti i rado je čitao različite tekstove iz njih. Kada sam ga poslednji put posetio, čitao je istorijski roman Aleksandar od Jugoslavije kao i jednu komplikovanu knjigu iz oblasti geografije, punu karti. Do poslednjeg momenta je sačuvao zavidno mentalno zdravlje i nije imao nikakvih problema u konverzaciji. Koncentracija mu je bila savršena i ja to povezujem, pored ostalog, sa njegovim bavljenjem šahom.
Kako to obično biva, jedan naizgled nevažan događaj iz mladosti ostavio je neizbrisiv trag u čitavom njegovom životu. Naime, prijatelji njegovih roditelja (porodica Sokolov) bili su čest gost u njihovom domu, i jednog dana njihov sin Sreten Sokolov ga upoznaje sa pravilima šaha. I od tada, sve do kraja svog ovozemaljskog života, opčinjen drevnom igrom, Dragoljub nije prestajao da se druži sa njom. Ova igra bila mu je i profesija pune 32 godine: od jeseni 1960. do odlaska u penziju 1992, Jer, u Domu pionira „Stanko Paunović“ u Nišu, Dragoljub je radio kao vaspitač i instruktor šaha. (Pre toga je tri godine bio nastavnik geografije u selu Čokot, nedaleko od Niša). Kada sam ge poslednji put video, raspitivao se za najnovije događaje u svetu šaha, i jasno se videlo da nije prestao da prati drevnu igru do svog ovozemaljskog kraja. I da, na stolu se nalazio i šah.

Za sobom, Dragoljub je ostavio dva sina; jedan živi i radi u Nišu, a drugi je doktor elektronike i svoju sreću je našao u Velikoj Britaniji. Supruga, Miroslava, preminula pre više godina, podržavala ga je u svemu što je šah od njega zahtevao. Brak im je bio harmoničan. Dragoljub, čovek raznostranih talenata, pružio je šahu svoju dušu i iskazao se u više oblasti. Bio je pre svega aktivan igrač, onda veoma uspešan sudija, organizator, učitelj šaha (instruktor), prevodilac i izdavač šahovske literature, pisac…. Praktično sve što u šahu može da se bude.

Kao akativan igrač, Dragoljub Mihajlović je došao do titule majstorskog kandidata (treba napomenuti da je u to vreme to bila respektabilna titula). Tri puta se okitio naslovom prvaka Niša (1954, 1955. i 1959.), i jednom je bio prvak kluba. Na ekipnim takmičenjima igrao je isključivo za niške klubove ( Trgovački – od 1961. Železničar, MIN i Student) i odigrao je preko 350 zvaničnih ekipnih mečeva, što predstavlja svojevrstan rekord. Svojim najvećim pojedinačnim uspehom smatrao je rezultat na polufinalu uže Srbije u Smederevskoj Palanci (1955. godine), kada se kvalifikovao za finale prvenstva Srbije. Finale je bilo održano u Kraljevu iste godine. Osvojio je respektabilno 7. mesto, iza Predraga Ostojića (koji je kasnije postao velemajstor) i Tomislava Rakića (kasnije postao internacionalni majstor). Dok je bio na odsluženju vojnog roka, učestvovao je na polufinalnom prvenstvu BiH (1956. godine), i kvalifikovao se za finale, koje nije igrao zbog vojničkih obaveza. Treba spomenuti da se Mihajlović sa zadovoljstvom prisećao i simultanke u Banja Luci 1956. godine, kada je remizirao sa budućim svetskim prvakom Tigranom Petrosjanom.

Pored aktivnog učestvovanja na turnirima, Mihajlović je bio više godina sekretar klubova Trgovački (od 1961. preimenovan u Železničar) i MIN i za to vreme organizovao je, pored ostalog, i 15 prvenstava Niša. Bio je i sekretar Opštinskog i Sreskog šahovskog saveza Niša, i bio jedan od najmlađih članova Plenuma (kasnije Predsedništva) Šahovskog saveza Srbije. Svestan važnosti informisanja, Mihajlović je objavljivao tekstove u Narodnim novinama i Politici. Davao je izveštaje i Radio Nišu i tako kroz etar širio najvažnije šahovske događaje.

Mihajlović se dokazao i kao vrstan šahovski sudija. Sudijsku karijeru započeo je 1963. godine, kada je položio za klupskog sudiju u Nišu, a republički sudija je postao 1966. u Beogradu. Savezni sudija je postao 1971. godine u Vrnjačkoj Banji (tada je bio jedini sudija sa ovim zvanjem u Nišu). Najvišim sudijskim zvanjem – Međunarodni sudija FIDE – okitio se 1979. godine, kada mu je FIDE dodelila ovo zvanje na svom redovnom kongresu u San Huanu u Portoriku. Sudio je sve vrste takmičenja, od onih najnižeg ranga, do najvišeg: do mečeva kandidata. Spisak mečeva i turnira koje je sudio je prevelik, tako da ćemo za ovu priliku da se ograničimo samo najznačajnijim: Sudio je pet takmičenja FIDE (3 Olimpijade: u Skoplju 1972, u Solunu 1984. i Novom Sadu 1990. godine, Zonski turnir za šahistkinje u Ćupriji 1981. godine, i meč kandidatkinja za titulu prvaka sveta između Nane Joseliani i Žuže Vereci, u Donjem Milanovcu 1984. godine). Sudio je 7 velemajstorskih turnira u Nišu, ženski šampionat Jugoslavije u Aranđelovcu 1983. godine, kao i meč slepih šahista SSSR-Jugoslavija. I kao sudija pokazivao je svoj karakter i bio tih i nenametljiv – upravo kako sudija i treba da bude. Pokazivao je zavidno poznavanje pravila i finesa igre, i dobro je razumeo potrebe šahista. Turniri koje je sudio proticali su besprekorno.

Kako je njegova posleratna generacija oskudevala u šahovskoj literaturi, Mihajlović je duboko razumeo značaj kvalitetne literature kako za napredak igrača, tako i za čuvanje i širenje i informacija (hronike).
Napisao je 4 knjige, uglavnom hronike, u kojima je uglavnom sakupljao rezultate niških šahista. Kako je po obrazovanju bio istoričar, duboko je razumeo značaj arhivskog materijala za Istoriju, i napisao je knjigu pod nazivom Niški šahovski klub 1944 -1969, koja je objavljena 1971. godine u Nišu. U tri knjige objavio je sve najznačajnije rezultate niških pionira od 1960. do 1990. godine:

  • Decenija pionirskog šaha u Nišu 1960-1970. godine,
  • Decenija pinirskog šaha u Nišu 1971-1980. godine, i
  • Decenija pionirskog šaha u Nišu 1981-1990. godine. Sve ove knjige imaju neprocenjiv značaj za istoriju niškog (i ne samo niškog) šaha.

Kako je dobro govorio ruski jezik i posedovao zavidnu šahovsku bibilioteku (sedamdesetih godina nesumnjivo jednu od najkvalitetnijih u ovom delu Srbije), okušao se i kao prevodilac šahovske literature. U ovoj oblasti, Mihajlović je ostavio dubok trag, i nesumnjivo je bio najznačajniji prevodilac šahovske literature u Južnoj Srbiji. Mnogi poznati šahisti učili su šahovsku mudrost iz njegovih prevoda. Izdavačku delatnost je započeo 1966. godine, kada je objavio svoju prvu knjigu prevedenu sa ruskog, Kombinacije i zamke u otvaranju (autor B. S. Vajnštejn). Knjiga je bila veoma popularna među šahistima i doživela je još dva izdanja: 1969. i 1987. u Zagrebu (izdavač je bio tada jedna od najboljih izdavačkih kuća šahovske literature, Šahovska naklada).

Naredna knjiga je bila Šta treba znati o završnici, autora Averbaha, godine 1967. Nakon ove knjige objavio je Kombinacije u središnjici (autor Bondarevski I. Z.), izdavač je bio Sportska knjiga – Beograd. Ova knjiga je doživela tri izdanja: 1969, 1975. i 1984. Sledeća knjiga koju je objavio bila je Šah zanimljiva igra (autor Panov, V. N.) u sopstvenom izdanju, 1970. godine u Nišu, kao i značajnu knjigu O psihologiji šahovskog stvaralaštva (autor Krogijus N. V.) 1973. godine. I sa ovom knjigom je bio uspešan: knjiga je doživela još dva izdanja: Sportska knjiga – Beograd, 1981. i 2005. godine. Sledeća prevedena knjiga bila je Laboratorija šahiste (Suetin A.S.), u sopstvenom izdanju, 1980. godine u Nišu.

Zajedno sa Dušanom Kojićem izdaje jednu od najznačajnijih knjiga o šahu svih vremena, legendarni Moj sistem u praksi (autora Aarona Nimcoviča. Moj sistem – istog autora – je takođe preveo, ali nikada nije objavio prevod, obzirom da je Dušan Kojić već bio objavio sopstveni prevod). Devedesetih godina prošlog veka prevodi dve značajne knjige Romanovskog: Središnjica Kombinacija i Središnjica plan.

Nakon toga, objavljuje dve značajne knjige Aleksandra Aljehina: Njujorški turniri 1924. i 1927. u jednoj knjizi. Poslednje dve knjige koje je objavio bile su Ocena pozicije (autor Lisenko), i Remi (autor Verhovski L. S.). Takođe godinama je čuvao i 4 prevedene knjige koje za života nije uspeo da odštampa: Međunarodni turnir velemajstora 1953 antologijsku knjigu Davida Bronštejna), Pešačke završnice (Averbaha),
Estetika šaha (Lindera), kao i jednu od najvrednijih knjiga Petrosjan-Spaski 1969, (Bondarevski, Boleslavski). Prava je šteta da se nije našao izdavač za ova vrhunska ostvarenja.

Mihajlović je pažljivo birao literaturu koju je prevodio, i može da se kaže da nije imao ni jedan promašaj: sve ove knjige su, zbog njihove vrednosti, lako nalazile put do čitalaca. Takođe, zbog svog prirodnog osećaja za jezik, kao i nesumnjivog obrazovanja, njegovi prevodi pogađaju suštinu, rečenice jasne, jezgrovite i jednostavne, bez nepotrebnog kitnjastog stila, pravo su zadovoljstvo za čitaoce. Čitajući njegove prevode, čitalac ne može da primeti da su knjige prevedene: toliko je bio tanan njegov jezički registar. Kao čovek koji se po malo razume u prevođenje, mogu da kažem da smo Mihajlovićevim odlaskom izgubili vrsnog prevodioca!


I sve ovo do sada navedeno nije i najvažnije što je Mihajlović uradio za šah. Najveći Mihajlovićev doprinos je bio u organizaciji, razvoju i širenju pionirskog šaha u Nišu. Kao pedagog- vaspitač, radio je u Pionirskom domu Stanko Paunović i od 1960. godine organizovao pionirska prvenstva Niša, zaključno sa 1992. godinom. Svojom duboko istoričnom svešću, sačuvao je sve tabele svih turnira, mečeva i simultanki koje je organizovao i objavio ih u svojim gore spomenutim Hronikama. Bio je idejni tvorac i organizator pojedinačnih pionirskih prvenstava Srbije (prvo u Niškoj Banji, 1962. godine) i Jugoslavije (Niš, 1963. godine), Oni koji se razumeju u organizaciju znaju kako su počeci teški: sumnje i ravnodušnost sa svih strana, a kada se uspe onda – niko da se seti ko je prvi počeo.

Takođe je organizovao i vodio pionirsku školu šaha u Pionirskom domu Stanko Paunović. Njegovi učenici su postajali velemajstori, internacionalni majstori, majstori, pobednici raznih turnira, od omladinskog prvenstva sveta (Igor Miladinović), omladiskih i seniorskih šampionata Jugoslavije (Slavoljub Marjanović), do najrazličitijih otvorenih turnira. Oni koji nisu napredovali u šahu, postajali su poštovani građani sveta (ambasadori, profesori, lekari…) i čuvaju uspomenu na svoju dečačku ljubav, na šah i svog učitelja šaha Dragoljuba Mihajlovića.

Zahvaljujući, pre svega, Mihajlovićevom predanom radu sa pionirima, dugo godina niški šahisti su bili pobednici ili pri vrhu tabela u pojedinačnoj i ekipnoj konkurenciji pionira, omladinaca i omladinki, i kasnije seniora. Niš je dugo godina bio respektabilni centar šahovskih zbivanja.

Mihajlović je nosilac mnogih priznanja: republičke nagrade Šahovskog informatora, zlatne značke Šahovskog saveza Srbije, plakete Šahovskog saveza Jugoslavije, Oktobarske nagrade SOFK-e Niša 1972. i td. Godine 2022 mu je, u 91. godini života, zasluženo, za životno delo, dodeljena i prestižna nagrada – Povelja Šahovskog saveza Srbije za izvanredan doprinos razvoju šaha i njegovoj popularizaciji.
Mihajlović je skromno živeo svoje penzionerske dane u Nišu i pred kraj života, pogotovo od pandemije korone, nije ni izlazio iz svog stana, kao da svojim prisustvom nije hteo nikome da smeta. Kako sam ovaj tekst počeo, tako i završavam: tek kada nekoga više nema, ostaje velika praznina i njegov se nedostatak oseća sve više.

Ovaj skromni tekst napisao je IM Zoran Petronijević, jedan od učenika iz njegove pionirske škole šaha, sa zahvalnošću.