
Čekao sam u holu. Odjednom se pojavila Olga u predivnoj crnoj haljini, takvoj da sam se čak osjećao neugodno zbog svoje pojave u Amsterdamu. ‘Sjećam se u Nottinghamu na svečanom zatvaranju takođe sam imala crnu haljinu s volanima. Kapablanka čak nije ni naslutio da sam je kupila na rasprodaji. Bilo je još stvari za koje to nije znao. On je uvijek vozio svoj automobil, dok sam ja često putovala metroom, ponekad čak i drugim razredom. Dušice, možeš li mi pomoći s ovim lancem?’
Do restorana nije bilo daleko, ali, kao što često biva na Menhetnu, taksi se kretao vrlo sporo, često se potpuno zaustavljajući u koloni sličnih žutih automobila. Na vratima Russian Tea Room-a Olga je rekla: ‘Ovdje smo često dolazili, skoro svaki dan, na ručak, jer smo živjeli gotovo preko puta, u kući broj 157, ovdje na 57. ulici. Na kraju je New York postao njegov dom.
Iako smo uvijek putovali u luksuznim kabinama na brodovima i sve to, ja sam rekla – znaš, voljela bih da imam svoj stan u New Yorku, čak i ako je mali. Unajmila sam jeftin stan. Plaćali smo nešto oko stotinu dolara mjesečno. I sama sam ga opremila, sa namještajem koji upravo vidiš u mom sadašnjem stanu. Tada sam kupovala puno polovnih stvari.
Kad je Kapablanka prvi put ušao u stan, bio je jednostavno zapanjen. Odmah je nazvao prijatelja i rekao: dođi odmah i vidi kakav je stan Olga pripremila za mene. Ali ovdje je živio, nažalost, samo vrlo kratko vrijeme. Iz ovog stana gotovo svaki dan odlazio je u Manhattan Chess Clubb da igrati bridž. Tako je bilo i poslednjeg dana. Odveden je u bolnicu već bez svijesti. Nikada neću zaboraviti taj dan. Stajala sam na uglu ulice, nedaleko od bolnice. Bilo je veče ili noć, više se ne sjećam, i vidjela sam zvijezdu. Naglo je nestala – i shvatila sam da ga više nema. Nekoliko minuta kasnije izlazi doktor i kaže da je upravo umro.’
Ušli smo u restoran, i ona reče: ‘Ovdje je sve reorganizovano, ali mi smo obično sjedili u onom uglu.’ Konobar je donio meni. Nakon što sam mnogo godina živio u Amsterdamu nasuprot restoranu De Kersentuin (Trešnjev vrt), sa jelima poput ‘jesetra na ražnju, kao što je Anton Pavlovič Čehov volio da jede’, ovdje me bilo teško iznenaditi bilo čime. Prava ruska hrana tada se mogla naći samo u malim restoranima u Brighton Beach-u u Brooklynu, ali za Olgu, New York je bio ograničen, naravno, samo na Menheten. Rusi, posebno oni koje bi srela u Brightonu, teško bi se uklopili u njezinu predstavu o Rusiji, posebno o Rusiji koju je napustila gotovo sedamdeset godina ranije.
‘Znate’, rekla je, ‘efektivno nisam poznavala Rusiju, jer ja sam iz Tbilisija, iz Kavkaza. To je bila potpuno drugačija Rusija. Kapablanka i ja nikada nismo raspravljali o politici, ali čula sam da sada imaju drugačiji stav prema takvima kao što sam ja tamo, prema starim emigrantima. Razumiju da su to bili pošteni ljudi sa svojim principima. Jeste li čuli tu pjesmu o poručniku Golitsynu?’
„Pričate li ruski?“ upitao sam konobara. „Njet“, odgovori on sa iskrivljenim osmijehom, i zauzvrat upita da li bismo željeli aperitiv. Olga je oklijevala neko vrijeme između ‘Puškina’ i ‘Raspućina’, prije nego što se napokon odlučila za ‘Pavlovu’. Ja sam naručio ‘Ujka Vanju’. „Vrlo dobar izbor“, reče konobar odobravajući. Po načinu na koji je pregledavala meni i raspravljala s konobarom o finim detaljima umaka, bilo je očigledno da se nije lako odnosila prema nadolazećoj proceduri. Mogao sam zamisliti prekrasnu princezu i elegantnog Kubanca u restoranu nekog broda, dok prelaze Atlantik, sa izgužvanim stolnjacima, kristalom i srebrom…
Bilo mi je zanimljivo posmatrati je, sjećajući se starog pravila da su oči bolji svjedoci od ušiju. Osjetio sam da joj je bilo ugodno ovdje, u polutami restorana, ‘vani’ u poznatom okruženju s mladim čovjekom, ili relativno mladim čovjekom, ali u svakom slučaju mladim u poređenju s njom.
„Želite li nešto za desert?“ upita konobar, gurajući kolica. „Danas imamo predivan kolač od crne ribizle.“ „Da li da probamo?“ predložih. „Pa, ako insistirate. Znate, Kapablanka je obožavao slatkiše. Sjećam se kako je stajao ispred prozora slastičarne, nedaleko odavde, dugo gledajući u određeni kolač i govorio: ‘Znaš, Kikiriki, mislim da bi htio probati komad kolača.'“
‘Nije pušio, ali tajno je nekad pušio malo. Ne, ne zapadne cigarete, već ruske. Ne, ne, hvala ti, dušice, već dugo vremena nisam pušila. Zašto se smiješ? Hajde, reci mi na šta misliš.’ Oklijevao sam neko vrijeme, ali nakon što sam odlučio da je sve to bilo prije njenog vremena, a i skoro šezdeset godina ranije, ispričao sam jednu od priča, dobro poznatu u Rusiji, o Kapablanki. Tada je bio šampion svijeta, ali kao što je poznato, kralj ne igra sam, već uz pratnju. U Rusiji, pored pratnje, Kapablanka je imao odane sljedbenike i oduševljene ženske obožavateljice. Tokom prvog Međunarodnog turnira u Moskvi 1925. godine, ljupka prodavačica cigareta mu se naklonila, a on ju je pozvao da večera s njim u njegovoj hotelskoj sobi.
„Nema šanse da to uradim“, odgovorila je djevojka, „skoro je kraj dana, a ja nisam skoro ništa prodala.“ „U tom slučaju, kupiću sve što imate!“ „Šta mislite pod tim, sve?“ „Sve sa tvoje tacne.“ Sutradan ujutru, nepušač Kapablanca je pozvao hotelskog nosača. „Iznesi ovo iz moje sobe.“ Dugo vremena nakon toga, nosač je visoko prodavao cigarete gospodina Kapablanke…
„Ah, kako lijepo“, osmjehnula se Olga. „Znam da je dok je bio student u New Yorku imao brojne romanse, iako, koliko ja razumijem, ništa ozbiljno, ali nije volio mnogo da priča o sebi. Kapa je bio zgodan: aristokratski prsti, koje bi prekrstio dok razmišlja, kao što bi se događalo tokom simultanke, sivo-zelene oči, divan osmijeh. Žene su ga otvoreno obožavale…“
„Znaš“, rekla je, „ako se ne žuriš nigdje, hajdemo pješke kući, nije daleko.“ Pružio sam joj ruku, a konobar nas je pratio do vrata i poželio nam ugodno veče. Na ulici je već bilo mrak, ali veče je još bilo toplo. Polako smo šetali 57. ulicom sve do 5. avenije. „Hajdemo da pređemo ovdje. Kapa i ja smo uvijek prelazili ovdje i šetali s druge strane.“
Na uglu 59. ulice i 5. avenije zaustavila se kod ruskog antikvarijata „A la vieille Russie“ (U staroj Rusiji) i, nagnuvši se, počela je razgledati medaljon sa slikom posljednjeg ruskog cara. Njeno osvijetljeno lice, zajedno sa slikom srebrnog brijesta unutar izloga, divno se uklopilo sa ovim fragmentom stare Rusije u samom centru New Yorka. Sjetio sam se da je neka grana carske porodice živjela u Americi: „Da li ste poznavali nekog od Romanova?“ „Da, ali nisam ih baš voljela, i radije ne bih o tome pričala.“
Nastavili smo dalje i skrenuli u 68. ulicu, polako šetajući sve do Park Avenije. Morali smo preći na drugu stranu. „Znaš“, rekla je Olga, „jednom sam kao djevojčica s dvije srebrne rublje pobjegla u Ameriku da se borim za prava Indijanaca. Uhvatili su me na željezničkoj stanici i eto me sada. Dobro, hajdemo da pređemo“, rekla je dok je znak pokazivao „Pređi“. Nosač nas je primijetio izdaleka i izašao ispred vrata: „Dobro veče gospođo Clark, dobro veče gospodine. Kakvo divno vrijeme danas…“
(Nastaviće se)