
Nekoliko minuta kasnije u salonu Bill je otvorio novu bocu šampanjca. „Živjeli“, rekao sam. Ona je podigla čašu. „A la bonne votre. (U vaše zdravlje)“ A gdje smo stali?“
„Da li je volio alkohol?“, upitah, ne baš najprikladnije.
„Šampanjac, ili ako vino, onda malo i definitivno samo dobro vino. Tek nakon što sam ga upoznala, počela sam da se razumijem u vino. Bio je gurman. Jeo je samo malo, i kad bi donijeli velike porcije, mahao bi rukama, ali sve je moralo biti odličnog kvaliteta. Ponekad bi vratio jelo, ali sve mu se opraštalo, jer su ga svi voljeli. Ponekad bi sam pripremao nešto po kubanskom receptu, i bio je dobar u tome, naravno, pod uslovom da se ne zapali. Ja sam mu uvijek cijedila sok od naranče. Moralo je proći kroz laneno platno, da slučajno ne bišta upalo u čašu – jer bio je vrlo hirovit.“
Bio je darežljiv i volio je da zabavlja prijatelje, jer smo tako živjeli: sada živi, kasnije plati. Što se tiče odjeće, bio je isto takav. Imao je malo stvari, ali sve što je imao bilo je najboljeg kvaliteta. Uvijek je bio sjajno obučen. Čak su i engleske novine pisale o tome: najelegantniji šahista. Ali oblačio se, kako se kaže na ruskom, staloženo? Klasično? Strogo? Možda. To je bio njegov ukus. Godinama je sve svoje odijela naručivao od istog krojača na Savile Row-u, a ponekad bi kupovao na Bond Street-u. Kravate su bile njegova slabost, i vrlo pažljivo ih je sam vezivao. Posebno mu se svidjela jedna kravata koju sam mu poklonila. Ne, nije bio sujevjeran, iako ju je obično nosio na važne partije.
„Takav je bio u vezi sa svime, razumijete. Bio je perfekcionista. Bio je izvanredan teniser, i njegov trener je rekao da je, da se ozbiljno bavio tenisom, mogao biti jedan od najboljih. Bio je jednostavno sjajan vozač; došao je po mene svojim automobilom veče nakon što smo se prvi put sreli. Vrlo je volio da igra bilijar, i čuo sam da je, da je posvetio više vremena bilijaru, mogao postati prvak.
Znam da je kada je bio mlad i studirao na Univerzitetu Kolumbija, bio pozvan da igra u glavnoj bejzbol ligi, ali to je bilo prije mog vremena. Pa, i, naravno, bridž. Bio je sjajan igrač, čak su i šampioni dolazili k njemu po savjete.
Ja sam bila mnogo slabiji igrač, otprilike kao Keres, ali Vera Menčik je igrala vrlo dobro. Sećam se nje, govorili smo na ruskom. I još nešto: bio je izuzetno ponosan – to mu je bilo u krvi. Samo sam jednom vidjela da nekoga obasipa komplimentima. Bio je to stari, vragolasti cvjećar u Havani. Prodao nam je neko cvijeće koje nije bilo svježe, ja sam se jako naljutila i protestovala. A Kapablanka se izvinjavao bez prestanka i klanjao mu se, kao što ga nikada nisam vidjela. Da, stari kubanski cvjećar, bez zuba…“
„Kada smo posjetili Kubu, uvijek smo odsjedali u istom hotelu, jer je vlasnik bio prijatelj sa Kapablankom. Kuba je tada bila divna zemlja, živa, sa čestim karnevalima, plesovima, muzikom, obiljem cvijeća, i uopšte nije bilo siromaštva. Kapablanka je volio da bude tamo, ali ne predugo. Generalno, bio je nemiran, volio je da putuje – to mu je bilo u krvi. London, naravno, bio je njegov grad. Najviše je volio Englesku, ali bio je tu i Pariz, Pariz…
Sjećam se da je u Parizu 1937. godine bila recepcija u kubanskom konzulatu u čast fon Ribentropa. Bio je vrlo šarmantan čovjek, i čitavo veče plesao je sa mnom. Na kraju me pozvao u Njemačku. ‘Ali ja sam Slovenka, a ipak vam nismo previše dragi. Osim toga, već imate Olgu Čehovu’, rekla sam. Obasuo me pljuskom komplimenata, rekao je da bi se Führer zaljubio čim bi me vidio i da bih postala kraljica Njemačke. ‘Zašto bih ja htjela da budem kraljica Njemačke’, odgovorila sam, ‘kada sam već kraljica svijeta.’ Kapablanka, koji je stajao pored, sa širokim osmjehom na licu.“
‘Da, naravno, sjećam se Amsterdama. Tu je bio hotel na obali, da, da, Amstel. Takođe se sjećam galebova iznad vode. Ali znate, Kapablanka nikada nije trebao da igra na tom turniru. Uopšte nije bio spreman za to, imao je privatnih problema, sa svojim razvodom. I najvažnije – bio je bolestan, vrlo bolestan. Imao je ogromne fluktuacije u krvnom pritisku, koji bi ponekad jako skočio. To je bilo u njihovoj porodici. Njegov otac je umro zbog toga, kao i nedavno njegov sin na Kubi. Tokom partije s Botvinikom na kraju turnira osjećao se loše. Kasnije mi je rekao da je skoro izgubio svijest u toaletu. Njegov doktor Gomez snažno mu je savjetovao da ne igra na tom turniru, jer je Kapablanka trebao da izbjegava i najmanje uzbuđenje. Ali tada nisam mogla ni zamisliti koliko je ozbiljno bilo.’
‘Zašto je volio Rusiju? Zato što su tamo bili dobri igrači, i takođe zato što su ga jednostavno obožavali. Pravili su veliku pompu oko njega. Ne, nisam išla sama, iako mi je Kriljenko dao dozvolu, ali bilo mi je savjetovano, insinuirano, da bi bilo bolje da ne idem.
‘Ako bi vidio neku nepravdu, rekao bi to direktno osobi u lice, ali u nedavno objavljenoj knjizi na Kubi piše da se borio za prava crnaca i takve stvari. Uvijek je bio za pravdu, ali to ga uopšte nije zanimalo. On bi sam rekao u ovom slučaju — ca pue – Kako se kaže na ruskom? To smrdi? Možda čak i gore.’
‘Obožavao je muziku, Mocarta i Betovena, a posebno Baha. Često smo išli na koncerte. Takođe je volio komornu muziku. Kažete da je bio prijatelj sa Prokofjevim? Možda. Sreli smo se nekoliko puta u Parizu, ali nisam ga baš voljela, niti mislim da je on mene volio. Na neki način me podsjećao na Aljehina.’
‘Verujete li u reinkarnaciju?’ iznenada me upita. Ponovo sam napravio gest koji se može tumačiti na razne načine. ‘Znate, mnogi su smatrali da je Kapablanka reinkarnacija Morfija. Na kraju krajeva, bili su slični na mnoge načine: u položaju glave i opštem izgledu, i obojica su bili latinskog porekla. Kapablanka je rođen četiri godine nakon smrti Morfija…’
„Ne, ne, šta mislite? Uopšte me niste umorili.“ Boca je bila skoro prazna, a već je pala veče. „Pozovimo taksi. U međuvremenu ću se pripremiti“, rekla je.
(Nastaviće se)