
„Ipak, nisam poznavala Nimcoviča i Rubinštajna, oni su bili prije mog vremena, ali Laskera se dobro sjećam. Ponašao se s dostojanstvom starog lava. Botvinik i njegova supruga su se skromno ponašali i držali se rezervisano. Kapa je bio u dobrim odnosima s njima i predvidio je da će Botvinik jednog dana postati svjetski prvak. Da, naravno, dobro se sjećam i Evea. Bio je besprijekoran džentlmen, ali nekako bezličan.
Savieli Tartakover nam je bio prijatelj. Da, razgovarala sam s njim na ruskom, ali kad smo bili zajedno, govorili smo francuski, naravno. Izgledao je neprivlačno: dug nos, okruglo lice i ćelav, ali beskrajno šarmantan, iskren i darežljiv.
Ali najviše je Kapa bio sklon Englezima. Bio je anglofil. Doktor Tylor, koji gotovo ništa nije mogao da vidi, ali je imao nevjerojatnu duhovitost i besprijekorne manire, Aleksander – mlad, zgodan, entuzijastičan – dobro ih se sjećam. Ali najviše je Kapablanka bio sklon Sir Džordžu Tomasu. Može se reći da su bili bliski prijatelji, iako je to bilo vrlo posebno prijateljstvo. Sjedili bi u tišini, samo povremeno razmjenjujući koju riječ. To me iznenadilo, ali obojica su izgledala vrlo zadovoljno jedan s drugim. Uglavnom, Sir Džordž nije puno pričao s bilo kim osim s Kapablankom. Bio je vrlo obrazovan i govorio je s sporim dostojanstvom. Uopšteno, po ponašanju i manirima, Kapablanka je pripadao engleskoj gornjoj klasi. I ono što je karakteristično, bio je potpuno ravnodušan prema svojoj slavi.
Kasnije sam u njegovim papirima pronašla pozivnice za vrlo prestižne engleske kuće. U suštini, bio je povučen, iako je ponekad volio da ima ljude oko sebe, ali samo ponekad. Po prirodi je bio ćutljiv, a kod kuće u Havani govorilo se da mladi Raul misli da ima zlato u ustima, koje se boji da potroši. Ali kad bi se razljutio, bio je kao uragan, iako bi se brzo smirio, pa bi rekao: ‘Mora biti teško živjeti s takvim karakterom kao što je moj, ali takav sam kakav jesam.’
Najveći kompliment koji sam od njega dobila bio je kada je jednom rekao: ‘Znaš, toliko mi je dosta svega ovoga, da moram odmah negdje otići u planine, bez ikoga oko sebe.’ Odgovorila sam: ‘Idem da spakujem tvoj kofer’, i brzo sam sve pripremila. Upitao je: ‘A gdje je tvoj?’ ‘Ali htio si otići sam.’ ‘Ne, Kikiriki, ti si dio mene. Mislio sam da treba da budemo samo ti i ja.’ Ponekad me tako zvao, Kikiriki, simpatičan nadimak, preuzet iz francuske pjesme. Tako su me zvali u djetinjstvu u Tbilisiju moje dadilje. Ja sam, ipak, praunuka Evdokimova, slavnog osvajača Kavkaza, pokoritelja Šamila. U našoj porodici svi muškarci bili su vojnici.“
‘Kapa je mogao satima da provodi u čitanju knjiga o vojnoj strategiji. Ali ipak, njegova omiljena literatura, osim detektivskih priča, bile su knjige o istoriji i filozofiji. Nikada nije čitao – kako se kaže na ruskom? – beletristiku. Prije partije, najčešće bi čitao. Ne, nikada nije spavao. Ne, šta god da misliš, uopšte me nisi umorio. Možda još jedna boca? Idi, zvaću Billa…’
Izašli smo u hodnik. Na zidu direktno nasuprot dnevne sobe visila je slika ljudi u mornarskoj uniformi. ‘To je moj posljednji suprug, admiral Clark’, rekla je Olga, pokazujući na jednog od njih. ‘Bio je ratni heroj i prijatelj MacArthura. Sigurno ste čuli za admiral Clarka?’ Napravio sam gestu koja se može razumjeti na različite načine. Najviše je podsjećala na biblijsko „Ti si to rekao“.
„Dođi, pokazaću ti nešto drugo.“ Prošli smo prilično daleko niz hodnik i zaustavili se pored otvorenih vrata. Na kraju sobe sjedio je vrlo krupan čovjek, koji je nešto jeo i čitao novine. Instinktivno sam koraknuo unazad.
„Možeš slobodno glasno govoriti, on ništa neće čuti. Ovo je Fish, Kongresmen Hamilton Fish. Ima devedeset šest godina i dobio je ime u čast Alexandra Hamiltona. To je njegov djed koji sjedi na koljenima Georgea Washingtona.“ Pokazala je na sliku koja je visila na zidu, na kojoj je u središtu, na koljenima osobe s lica poznatog s novčanice od jednog dolara, sjedio mali dječak.
Neposredno sam se naslonio rukom na dovratnik. Šampanjac u kombinaciji s ovom živom ekskurzijom u istoriju Sjedinjenih Američkih Država imao je svoj uticaj. „Znaš, on je strašni škrtac, iako je njegova porodica jedna od najstarijih i najbogatijih u Americi, starija čak i od Rockefellerovih i Carnegiea. Bio je veoma jak, i 1914. proglašen je najboljim igračem američkog fudbala.“
Čovjek nije obraćao pažnju na nas i okrenuo je stranicu svog lista. „Oženio se mojom sestrom, ja sam se udala za Admirala Clark-a, i kupili smo ovaj stan. Zapravo, tu su dva stana spojena hodnikom. On ima malog psa, a ja imam mačku. Znaš, Kapa je volio mačke, i u posljednjim godinama imali smo divnu mačku s kojom se često igrao“, reče Olga. Neočekivano mi je na um pala Aljehinova sijamska ljepotica po imenu ‘Šah’, ali osjetio sam da je bolje da ćutim, shvatajući neprimjerenost takvog komentara. „I tako on i ja živimo zajedno, kao pas i mačka“, uzdahnula je Olga.
Kasnije sam saznao da je Kongresmen Fish bio istaknuta figura u američkoj politici tokom dugog vremenskog perioda. Pamtili su ga, između ostalog, po žestokom sukobu s predsjednikom Rooseveltom. Kao dosledan republikanac, živio je do stotinu i jedne godine, a samo nekoliko dana prije svoje smrti održao je strastveni govor protiv vlastitog unuka, koji se kandidovao za Kongres kao član Demokratske stranke. Par godina prije smrti oženio se ženom malo preko pedeset godina. Samo po sebi razumljivo je da ova činjenica nije poboljšala odnose između Olge i kongresmena. Prema Olgi, za svaku godinu koju su proveli zajedno, njegova supruga je, navodno, dobijala milion dolara. Ova njegova odluka također nije bila s oduševljenjem dočekana od strane kongresmenove djece, iako, opet prema Olgi, njegova imovina nije mogla na bilo koji način trpjeti zbog ovog ‘parazita’.
(Nastaviće se)