Marko Raguž: Literatura i šahovske bravure Marka Vešovića

Ne može se živjeti u Sarajevu.
U Sarajevu kad živiš, previše vremena potrošiš.
Dok tamo, dok ovamo – prođe jutro.
Dok ovo, dok ono – ode dan.
Jeste, doduše, sve to – bude među ljudima.
I bude, uglavnom, lijepa priča. Al od priče se ne živi.
Dan je dan, posao je posao, a vrijeme je – kažu – novac.
Bilo-nebilo, da u to ne ulazimo, istina jest: teško je
živjeti u Sarajevu. Tri koraka napraviš – sedamdeset ljudi
golim okom vidiš. Da se sa svakim izgrliš, da se s ponekim
rukuješ, da samo dvojicu dobro pogledaš, trebalo bi
– tri života da imaš…

ABDULAH SIDRAN (Iz pjesme „Ne može se živjeti u Sarajevu“)

O KNJIZI „BIJEG NA VISORAVAN“ MARKA VEŠOVIĆA

Već je tri decenije prohujalo od posjete Garija Kasparova ratnom Sarajevu i one čuvene simultanke u kojoj se proslavio Marko Vešović iščupavši svjetskom prvaku remi. Poznato je da je veliki pjesnik bio izuzetno jak šahista a imao je i titulu majstora FIDE. Na slici koju vidite prikazan je i spisak učesnika ove simultanke. Tu je puno poznatih sarajlija iz tog perioda a pod broje 2 na spisku se nalazi i ime legendarnog generala Jovana Divjaka. Te iste 1994. godine, kad je u Sarajevu održana ova simultanka, šahovski klub „Bosna“ je osvojio titulu prvaka Evrope uz veliku pomoć Kasparova. Uz svjetskog prvaka koji je igrao na prvoj tabli članovi te slavne ekipe su bili: Ivan Sokolov, Predrag Nikolić, Zurab Azaimparašvili, Bojan Kurajica, Emir Dizdarević, Smbat Lputjan i Kemal Osmanović.

Sad kad je Marko Vešović odlepršao na neku „rajsku visoravan“, za kojom je toliko čeznuo, možda je pravo vrijeme da kažemo par riječi o njegovoj zaboravljenoj i nepravedno zapostavljenoj knjizi „Bijeg na visoravan“, koja je posebno zanimljiva iz razloga što se o životu unutar opkoljenog grada pripovijeda iz vanjske perspektive (Marko Vešović je rođen u Crnoj Gori a život u Sarajevu otpočinje dolaskom na studije). Riječ je o vizuri čovjeka koji je ostao u opkoljenom Sarajevu nakon što su njegovi sunarodnici tome gradu okrenuli leđa. O životu u opkoljenom gradu se ne pripovijeda samo iz perspektive običnog građanina, već čovjeka koji je na neposredan način bio povezan sa značajnim društveno-političkim ličnostima tadašnjeg Sarajeva. Bijeg na visoravan je jedan organski spoj pogleda odozgo i pogleda odozdo, ili spoj perspektive Marka Vešovića – uglednog pjesnika i intelektualca, i perspektive Marka Vešovića – običnog građanina, koji se po sarajevskim ulicama krije od granata, poput ostalih stanovnika toga grada. Stoga je spomenuta perspektiva zasnovana na duploj odbačenosti. Protagonist Bijega na visoravan je stigmatiziran kao izdajnik od strane svojih sunarodnika, a u samome je Sarajevu prihvatan s dozom rezerve, pa čak je ponekad shvatan kao uljez. Naročito je to vidljivo kad mu prolaznici na sarajevskim ulicama dobacuju uvrede, jer prema njihovom mišljenju izgledom podsjeća na Radovana Karadžića. Samim time perspektiva na kojoj je zasnovan Bijeg na visoravan nudi jedan objektivirani pogled na vrijeme opsade Sarajeva. Takvim vanjskim pogledom unutar opkoljenog grada protagonista Bijega na visoravan na specifičan način svjedoči o tome vremenu. Stoga je Vešovićev Bijeg na Visoravan potencijalno bitan i za čitatelje koji imaju iskustvo življenja u gradu pod opsadom, budući da u izvjesnom smislu objektivira i njihovo vlastito iskustvo, ali bi Bijeg na visoravan naročito mogao biti interesantan čitateljima koji su putem medijske indoktrinacije o Sarajevu izgradili potpuno pogrešnu sliku. Kada se kaže da je Bijeg na visoravan narativ zasnovan na nultoj poziciji, to opet ne znači da je riječ o krajnje objektiviranom i hladnom pripovijedanju. Protagonist Bijega na visoravan je itekako pristrasan, budući da je on na strani žrtve, odnosno na strani progonjenih. To je sasvim prirodno, jer je glavni junak zbirke priča dijelio sudbinu svojih sugrađana, kojima su društvene okolnosti živote svele na borbu za golu egzistenciju. U Vešovićevom Bijegu na visoravan se pojavljuje veliki broj likova na način da su podređeni temeljnoj narativnoj strukturi. To znači da u prvome planu nije klasična karakterizacija likova, već su oni reducirani na njihov odnos prema ratu kao centralnoj tački zbirke. To je u neku ruku nužno, budući da je oružani sukob društveni događaj koji u doslovnome smislu prisiljava ljude da se prema njemu odrede. Najviše prostora u Bijegu na visoravan zauzimaju autentična iskustva ljudi koji su živjeli unutar okupiranog grada. Većinom je riječ o ljudima koje je protagonist neposredno poznavao. Napisano je mnogo književnosti zasnovane na svjedočenjima o ratnim stradanjima – znamo da je rat najveći kulturni događaj (Ugo Vlaisavljević). Međutim, ono što Vešovićev Bijeg na visoravan izdvaja od velikog broja drugih književno oformljenih ratnih svjedočanstava, ili knjiga koje su neposrednije koncipirane na iskustvima rata ili dokumentarnoj građi, jeste literarna vrijednost same zbirke. Bijeg na visoravan prema takvim svjedočanstvima uspostavlja odnos koji pomalo podsjeća na odnos Kišove Grobnice za Borisa Davidoviča prema Štajnerovoj knjizi 7 000 dana u Sibiru i sličnim svjedočanstvima logorskog života. Međutim, Marko Vešović književno oblikuje neposredna iskustva ljudi, a ne konkretnu dokumentarnu građu. Svejedno, na razini sadržaja usporedba bi mogla biti  relevantna, budući da je opkoljeno Sarajevo nekoliko godina funkcioniralo kao logor. Kao što je Danilo Kiš u Grobnici za Borisa Davidoviča literarno filtrirao i sažimao autentična iskustva stvarajući od njih veliku književnost, tako je i Vešovićev Bijeg na visoravan zasnovan na sažimanju autentičnih iskustava života u opkoljenom Sarajevu. S tim da se čini da Marko Vešović čak i nema ambiciju uzdizati autentična iskustva opsade grada na razinu velike literature. Na taj način ogoljenost ljudske egzistencije i čudovišnost društvenog sunovrata – čemu je protagonist zbirke priča neposredni svjedok – govore sami za sebe…

„Odlazim, nema se više s kim biti Bosanac“, reče na kraju balade omiljeni sarajevski pjesnik i stvarno ode. Nije se izjasnio ni kao Crnogorac, ni kao Bosanac ni kao Srbin, na porodičnoj grobnici koju je sam za života sagradio ispod njegovog imena piše „jugosloven“.

Marko Vešović je preminuo 17. kolovoza 2023. godine, a sahranjen je na groblju sv. Josip u Sarajevu.

MARKO RAGUŽ

Sarajevo, 21. 07. 2024.