
Gelerov analitički rad je uvijek imao jedan cilj: da pronađe najbolji potez u poziciji. Ne samo dobar, već najbolji, onaj koji bi odredio samu suštinu pozicije. Bio je potpuno zaokupljen šahom, potpuno fokusiran na njega. Lev Alburt, sećajući se Gelera u Odesi krajem 80-ih, primjetio je njegovu rijetku kombinaciju marljivosti i inventivnosti, i potpuni nedostatak površnosti: ‘Ako postoji izraz ‘stajati čvrsto na zemlji’, onda se za Gelera sigurno može reći ‘stajati čvrsto u šahu’.’
‘Šta misliš – remi? O čemu ti to pričaš?’ Geler me poučavao nakon što sam izgubio od Janse u Amsterdamu 1974. godine. ‘Stajao si bolje. Gdje? Pa, pokaži mi partiju, pokaži mi. Osećam se uvrijeđeno zbog pozicije.’ Ovo ‘uvrijeđeno zbog pozicije’ čujem kao da je rečeno juče.
‘Svako jutro na Krimu, gdje smo se pripremali za meč sa Fišerom’, prisjeća se Spaski, ‘vidio sam Gelera kako gleda jednu te istu poziciju, sicilijanku sa crnom damom na b2. Pokušavao je ovo i ono, sa topom na b1 i drugim postavkama, iako sam mu govorio da je prava ideja postaviti skakača na b3. Ali on je uporno insistirao na svom viđenju, bio je veoma tvrdoglav. Njegova marljivost je bila izvanredna. Razvio je svoj talenat sjedeći satima za šahovskom tablom, a njegovo strpljenje i posvećenost su se razvili zahvaljujući njegovom talentu.
Geler je sam rekao: ‘Ako se osjećam anksiozno ili neugodno, sjednem za šahovsku tablu na nekih 5-6 sati i postepeno se smirim.’
Prema onima koji su ga blisko poznavali, mogao je biti u takvom stanju danima. Jasno je da je vrijeme koje je Geler provodio analizirajući daleko premašivalo sate kada je šahovski sat otkucavao i protivnik sjedio nasuprot. Šah ga nije napuštao ni danju ni noću. ‘Ponekad bi u snu šaputao šahovske poteze,’ sjeća se njegova udovica Oksana, ‘ili bi, probudivši se noću, otišao do stola da zapiše neku varijantu koja mu je iznenada pala na pamet.’
Na Olimpijadi u Lucernu 1982. godine razgovarao sam sa njim o proširivanju mog repertoara otvaranja. Geler mi je savetovao da uključim Zatvorenu, Čigorinovu varijantu Španskog otvaranja. Pitao sam ga: ‘A koliko vremena bi bilo potrebno da se savlada?’ Razmišljao je kratko. ‘Na tvom nivou?’ – Redovno sam igrao na turnirima u Tilburgu i u Wijk aan Zeeu, najjačim turnirima na svijetu. ‘Da sve sakupiš, obradiš, razumiješ i primjeniš? Pa, godinu i po…’ Naravno, to je bilo u vrijeme prije kompjutera, ali ono što je karakteristično jeste sam pristup pitanju.
Shvatio je u ranom uzratu drevnu istinu da uspjeh čeka onoga ko je dobro pripremljen. Njegovo znanje o otvaranjima bilo je izuzetno duboko, a dobro su poznate riječi Botvinika: ‘Prije Gelera nismo zaista razumjeli Kraljevu indijsku odbranu.’ U teoriji otvaranja uvijek postoji koncept onoga što je ‘u modi’. Geler na to nikada nije obraćao pažnju, jer je sam bio zakonodavac mode, sledeći svoje ideje i principe.
Na Međuzonskom turniru u Petropolisu 1973. godine, Bronštajn je, nakon što je izabrao tešku varijantu Aljehinove odbrane i izgubio od Gelera praktično bez borbe, pokušao da se opravda: ‘Ali šta sam trebao igrati protiv njega? Na kraju krajeva, on zna sve.’
Dok je sjajno igrao početak partije, Geler je vrlo dobro shvatio da je otvaranje samo uvod u borbu. Znao je da morate biti spremni na sve, od oštre središnjice do zamorne završnice, od pasivne odbrane do brze igre. Rekao je mladom Dorfmanu o Beljavskom i Romanišinu, koji su već bili dokazani na sovjetskoj sceni: ‘Nemoj ih uzimati kao primjere, oni su jednostrani igrači’ – naglašavajući, po njegovom mišljenju, njihovu sklonost ka određenom tipu pozicije. Iz mnogih Gelerovih partija može se naučiti najviša tehnika igre, tehnika koja, prema definiciji Vladimira Horowitza, nije ništa drugo do imati potpuno jasnu predstavu o onome što želite i imati puni potencijal za potpuno ispunjenje ovog zadatka. Ova definicija tehnike je primjenljiva ne samo na muziku, već i na šah. Efim Geler je posjedovao takvu tehniku.
Viktor Korčnoj je primjetio: ‘U svojim najboljim partijama Geler se približavao nivou genija, iako sam baš na njega mislio kada sam u svojoj autobiografiji napisao da su genijalnost i zlo kompatibilne stvari. Bile su sve te intrige i zavjere protiv mene od strane njega i Petrosjana. Prvu partiju protiv Gelera odigrao sam na Prvenstvu sportskog društva Nauka 1951. godine i izgubio sam crnim figurama u Šara-Heningovom gambitu. Bio je brilijantan igrač, naravno, i uveo je mnogo toga novog u teoriju otvaranja. Možda je neko igrao na taj način ranije, ali njegovo igranje, na primjer, poteza Le2 u Sicilijanki, natjeralo je da se čitav kompleks tih pozicija pogleda iznova. U svojim mlađim godinama prvenstveno je bio taktičar, ali onda je sazrio i počeo da se bavi na svoj način kako otvaranjima tako i šahom uopšte. Ali što se tiče njegovih ljudskih kvaliteta, Geler je zaista započeo kao taktičar, iako je on sam, osvrćući se unazad u zrelim godinama, rekao: ‘Shvatio sam važnost strateške strane igre čak i u onim godinama kada bih izvodio topove ispred svojih pješaka i pokretao divlji napad figurama. Ali krajem 50-ih i početkom 60-ih doživio sam unutrašnju promjenu. Ne bi bilo ispravno smatrati to prelazom sa taktike na strategiju. Ako neko pokuša da izrazi u čemu se to sastojalo, to može biti samo pitanje postepenog, kontinuiranog prelaza na dublju igru. Nikada nisam bio lijen, ali 1958-60. godine zaista sam počeo ozbiljno da učim.’
(Nastaviće se)