
Šahovski kralj Odese
Efim Geler
Drugog avgusta 1974. godine bio je slobodan dan prije posljednjeg kola IBM turnira. Posljednje izvođenje u Tusčinski bioskopu je završilo, i ja sam stajao na ulici sa Vladimirom Tukmakovom u večernjoj vrevi Amsterdama.
‘Misliš li da bi bilo bolje ponuditi remi sada, ili pričekati sutrašnju partiju?’ upitao me je moj saputnik. Bio je odličnog raspoloženja: vodio je tokom čitavog turnira, i vodeći svoje konkurente za čitav poen, praktično je osigurao prvo mjesto. Partija posljednjeg kola sa Efimom Gelerom ne bi trebala izazvati previše brige: turnir nije išao dobro za Gelera. Imao je samo pedeset posto poena, nije imao čemu da teži; osim toga, obojica su bili iz Odese, da ne pominjemo činjenicu da će morati dati izvještaj Sportskom komitetu SSSR-a.
‘Odlučio sam da ne kucam na njegova vrata’, rekao je Tukmakov sledećeg dana na ceremoniji zatvaranja turnira, na kojoj je dijelio prvo do trećeg mjesta. ‘Ispod vrata je bio trak svjetlosti, a na kvaki je visio znak „ne uznemiravajte“, i jasno sam čuo lupkanje figura na šahovskoj tabli.’ Iako je partija iz poslednjeg kola trajala 40 poteza, Tukmakov praktično nije preživio otvaranje. Njegova pozicija je već bila beznadna negdje oko 15 poteza.
Sada, četvrt vijeka kasnije, dobro mogu zamisliti Gelera iz tog vremena. Čovjek koji malo govori, s karakterističnim izrazom lica, čestim klimanjem glave praćenim sumnjivim podizanjem obrva, njegovom kariranom jaknom koju je pažljivo prebacio na naslon stolice, i pepeljarom punom opušaka cigareta, uvijek pored njega. U tim danima bilo je dozvoljeno pušiti direktno za šahovskom tablom, i on je pušio puno. Tvrdoglav, sa bradom koja je izgledala kao da se udubila i sporo se gegajući, Gelerova čitava pojava više je ličila na bivšeg boksera ili starijeg brodskog zapovjednika koji je stigao na obalu, nego na svjetskog šahovskog velemajstora kakav je bio. Baš takvim hodom izašao je na scenu Centralnog doma željezničkih radnika u Moskvi još 1949. godine na svoj prvi šampionat SSSR-a, kako bi ostao u svjetskoj šahovskoj eliti narednih nekoliko decenija.
Sve te godine stajao je na samom vrhu šahovske piramide svoje zemlje, o kojoj je Hans Ree jednom rekao: „Kad sam u SSSR-u, imam osećaj da svaki kondukter u tramvaju igra šah bolje od mene.“ Ali tada, davne 1949. godine, dogodila se senzacija. Pobjeda u poslednjem kolu bijelim figurama protiv Holmova donijela bi mladom igraču iz Odese, koji je tek postao majstor, zlatnu medalju na prvenstvu. U Španskoj partiji, gdje je Holmov izabrao rijetku Birdovu varijantu, Geler se pokazao nepripremljen i izgubio. To se Geleru događalo više puta, takav poraz u poslednjem kolu, često u vrlo važnim partijama. Protiv Keresa u meču, na primjer, ili protiv Saxa u Moskvi u poslednjem kolu Međuzonskog turnira. Prekomjerna emotivnost? Kockarski instinkt? Težnja za maksimumom?
Kada je debitovao u Moskvi, Geler je imao 24 godine, što nije mlado po današnjim standardima. Ali za Gelera, najbolji godine za njegov razvoj kao šahiste došle su tokom rata, kada nije bilo vremena za šah. Postao je velemajstor tri godine kasnije, a 1953. je igrao na svom prvom Kandidatskom turniru, čuvenom turniru u Cirihu. Kvalifikovao se za šest takvih Kandidatskih turnira tokom svoje karijere, na jednom od kojih je, 1962. godine, završio samo pola poena iza pobjednika, Petrosjana. Osvojio je brojne međunarodne turnire, učestvovao na skoro deset Olimpijada, i igrao na dvadeset tri Šampionata SSSR-a, najjače šahovske sile na svijetu. Osvajao je to prvenstvo dva puta, prvi put 1955. godine, a drugi put 1979. godine, u dobi od 54 godine, što je nevjerovatan rekord. Ali nije se radilo samo o takmičarskim lovorikama i titulama. Efim Geler je ostavio svoj, živopisni trag u šahu.
Vasilij Smislov ga naziva pravim šahovskim klasikom: ‘Bio je na čelu kada je šah cvjetao u našem carstvu. Pobijedio je sve vodeće igrače, bez izuzetka. Što se tiče razloga zašto nije postao svjetski prvak, to je nešto što se daje odozgo; za to morate imati posebnu zvijezdu u svojoj sudbini. Geleru ta zvijezda nije bila dodijeljena, ali je bio sjajan, živopisan, dinamičan igrač.’
Boris Spaski opisuje Gelera kao vrlo kompletnog igrača: ‘Bio je veoma promišljen, i pod njegovom kompletnom igrom i promišljenošću čak je i Fišer često popuštao. Kada je Geler bio u formi, mogao je da slomi bilo koga. Uvijek sam se divio toj njegovoj promišljenosti. Ne samo odlično odigranim otvaranjima, to se podrazumjeva, već i promišljenosti njegove igre posle otvaranja, planiranju. Bio je velemajstor vrlo visokog ranga, i odigrao bi jednu ili dvije partije godišnje koje bi odredile pravac u kojem će se šah razvijati u tom ili onom otvaranju. Takva partija je bila njegova pobjeda protiv Smislova u Grinfeldovoj odbrani u meču iz 1965. godine, gdje je nekoliko puta žrtvovao kraljicu.’
Anatolij Karpov kaže: ‘Gelerove ideje su bile duboke, mada mi je Botvinik svojevremeno rekao: sve Gelerove ideje treba proveriti tri puta. I zaista, ako bi se previše zanio, mogao bi da propusti nešto u analizi. Bio je nevjerovatno tvrdoglav, ali možda u šahu nije loša stvar braniti svoje ideje. U trening grupi je bio težak, pokušavao je da potisne ostale, i zbog toga sam u jednom trenutku prestao da radim s njim.’
Mark Tajmanov opisuje Gelera kao maksimalistu: ‘Geler je imao svoj jasno definisan kreativni moto, posjedovao je veliku stratešku maštu i bio je potpuno posvećen igri. Odigrali smo ogroman broj partija, a jedna od najnezaboravnijih bila je u poslednjem kolu prvenstva SSSR-a 1952. godine, kada je pobjedio mene, a Botvinik je nekim čudom pobjedio Suetina, tako da me Botvinik stigao. Geler je uvijek težio za maksimumom. Sjećam se Aljehinovog memorijala u Moskvi 1956. godine, koji bi se danas nazvao super turnirom. Svjetski šampion i svi najjači velemajstori su igrali: Botvinik, Smislov, Bronštajn, Keres, Gligorić, Najdorf, Sabo i Unziker. Geler sam nije igrao u tom turniru. ‘Pa, peto mjesto bi bilo u redu’, odgovorio sam na njegovo pitanje kako mislim da ću proći. On je karakteristično nasmijao: ‘Bez razmišljanja o prvom mjestu jednostavno ne mogu da igram.’ Opšte je poznato da igrači naše generacije, Averbah, Geler, ja, i u manjoj mjeri Bronštajn i Petrosjan, su bili uvježbani za stalni i duboki analitički rad. Ipak, u ovom smislu mislim da se Geler izdvajao među nama.’
(Nastaviće se)