Genna Sosonko: Ruske siluete (23.nastavak)-Lav Polugajevski

U sledećoj fazi njegove bolesti, njegova sve slabija svijest odbacila je ostale jezike: engleski i francuski koje je jedva naučio, ostavljajući samo jedan – njegov maternji jezik. Iz njegove svijesti nestajale su mnoge stvari: stan i osiguranje, franci i dolari, ugovori i obaveze, sve čemu je posvetio masu vremena i što je izgledalo tako važno i hitno. Više nije morao da brine o tome šta bi rekli u Sportskom komitetu, u Federaciji, kako i šta reći, ili uopšte smisliti nešto. Ostalo je samo jedno: ona igra koja je zavela vitkog, desetogodišnjeg dječaka sa crnim sjajnim očima u dalekom ratnom Kujbševu, tu drevnu i čudesnu igru koja je učinila da njegovo ime postane poznato milionima. Šah mu je dao sve: svet, koji je vidio svojim očima, materijalno blagostanje, slavu, i na kraju najvažniju stvar, mogućnost da se izrazi. Nije mu dao starost, ne tako lošu fazu ljudskog života, pod uslovom da ne znate kako se odnosi na početak. Ipak, ne mogu da zamislim Lyovu kao starog čoveka. Na kraju je umro mlad, jer mladost nije faza života već karakteristika duše.

Njegov mozak, oštećen brzo rastućim tumorom, ispleo je nevjerovatne asocijacije, odgovarajući samo na jedan podsticaj – šah. Pored njegovog kreveta uvijek je bila šahovska tabla sa figurama. Ponekad bi započeo igru s imaginarnim protivnikom. Mrštio bi obrve, borajući čelo, gladio svoju nepostojeću kosu i gledao pretražujući tužno, preuzimajući šahovski izraz lica koji je bio poznat svima koji su nekada igrali s njim. Na samom kraju nije mogao ni to da učini, i njegova supruga, skoro do poslednjeg dana, bi dodirivala figure na tabli, izazivajući njihovim zvukovima divne asocijacije koje su zauvijek ušle u njegovu dušu. Tada bi naglo opisivao svoje kolege velemajstore koji su, po riječima njegove supruge, bile izuzetno tačni, iako nemilosrdne, izražavajući sve što se nakupilo negdje u dubinama njegove duše, a nikada nije izgovorio ili napisao.

Više puta je rekao svojoj ženi: „Korčnoj mi je omiljeni igrač, ne možeš ni da zamisliš koliko je on veliki igrač.“ Nije mijenjao svoje mišljenje, ma koliko loše Korčnoj govorio ili pisao o njemu, i nastavio ga je pozdravljati, čak i kada bi se drugi okretali. Neposredno prije svoje smrti, kada su preostala imena napustila čak i njegovu podsvijest, ostalo je jedno, koje bi ponavljao šapatom: „Korčnoj“, i podigao bi palac kao znak svog ocjenjivanja njegove igre. Tokom jednog od njegovih poslednjih dana, njegova žena reče: „Znaš, za dva mjeseca će Piket i Polgar igrati meč. Ti ćeš biti Juditin sekundant, a Korčnoj će biti Piketov, i tako ćeš ponovo igrati meč.“ Ova ideja ga je iznenada razveselila, čak se i razveselio i ponavljao: „Da, ponovo ćemo igrati, igraćemo…“

U psihologiji je oglavnom  prihvaćen paradoks da talac ili žrtva može iznenada početi da osjeća topla osjećanja prema svom mučitelju. Da li je Lyova imao slična osjećanja prema Korčnoju, koji mu se dva puta našao na putu prema tituli svjetskog prvaka, ne znam i ne bih se usudio reći. Ne mogu se složiti s Korčnojevim objašnjenjem da je to govor njegove bolne savjesti. Prema Korčnoju, Lyova je pisao pogrešne izvještaje za sovjetsku štampu tokom njegovog meča s Karpovom. Takođe ne mislim da je iskazivao žaljenje zbog nedostatka strogosti, što je skoro sinonim za grubost i nediplomatski postupak, oštrinu, ili ono što se u Sovjetskom Savezu nazivalo takmičarskom zlobom. Mislim da je to jednostavno osjećaj radosti i čuđenja, prema onome što mu je nedostajalo u šahu.

Element rizika u ovoj logičkoj igri, iznenadni izbor varijante koju protivnik nije očekivao, možda ne uvijek ispravno, ali koja bi ga izvela iz normalnog stanja, sposobnost iznenadne promjene karaktera pozicije, i odlučnost da kaže ‘ne’, sa zastavicom koja visi, u dvosjekloj poziciji, kao odgovor na ponudu protivnika za remi. Nekoliko dana kasnije, kada su se čak i ove poslednje vizije udaljile od Lyove, kada ga je šah napustio, i on je otišao. Lav Polugajevski je umro 30. avgusta 1995. godine u Parizu, gradu u kojem su živjeli i drugi šahisti rođeni u Rusiji: Osip Bernštajn, Savieli Tartakover, Aleksandar Aljehin. Sahranjen je, poput Aljehina, na groblju Montparnasse u Parizu, a njihovi grobovi su prilično blizu.

(Nastaviće se tekstom o Geleru)