
Kad bi jednom donio odluku, sledio bi je čvrsto, bez skretanja. Mislim da je ovaj kvalitet, ovo vjerovanje u sebe i u ispravnost izabranog plana, sopstvene ideje, izuzetno važno za vrhunskog šahistu. Na neki način, ovo povjerenje se prenosi na šahovske figure. Svi svjetski šampioni koje sam vidio izbliza posjedovali su ovaj kvalitet u određenoj mjeri. Nakon što se razrade varijante i povuče potez g2-g4, moraš vjerovati samo u direktan napad, a ne u to da je polje f4 zauvijek ustupljeno, i šta će se desiti ako crni skakač dođe tamo. Sumnje, koje se nakupljaju, nažalost, s iskustvom, stvaraju nedostatak samopouzdanja i izazivaju samo štetu.
Jednom prilikom, u razgovoru, da bih vidio njegovu reakciju, pomenuo sam šta je Napoleon rekao: uvijek moraš ostaviti sebi pravo da se sutra smiješ onome što danas odobravaš. Odgovorio je: „Napoleon ti je mogao reći i nešto drugo. Kada je to rekao, da nije možda posle 1812?“
One koji su mu povrijedili osjećanja, bilo u životu, bilo na šahovskoj tabli, čvrsto je pamtio. Jednom u Briselu, u press centru jednog od GMA turnira, diskutovali smo o nekoj poziciji otvaranja, rekao sam mu da mislim da je to ideja Džindžihashvilija. „Džindžihashvili, kažeš? E pa, sjećam se. Čovjek koji može poremetiti tvoje snove. Na Spartakijadi (navodi godinu i mesec) imao sam potpuno dobijenu poziciju, onda sam se opustio, dozvolio taktički udar, i nisam uspio čak ni remi da izvučem…“
Mogu ga dobro zamisliti u press centru turnira. Uvijek je analizirao naslijepo, u poslednjim godinama gotovo doslovno. Njegova sjeda glava, savijena nisko, ponekad se klatila s jedne strane na drugu, dok bi pitao: ‘Gdje si rekao da je pješak, na d5?’
Riječi grčkog pjesnika Arhiloka: lisica zna mnogo stvari, jež zna jednu veliku – direktno se odnose na njega. U šahu je bilo mnogo sjajnih lisica u 30-im, 40-im i 50-im godinama, ali on je, naravno, pripadao ježevima. O šahu je znao nešto što drugi nisu znali.
Na svom poslednjem turniru u Leidenu 1970. godine bio je blizu pobjede u mnogim partijama, ali, nakon što je prvi put u životu dijelio poslednje mjesto, shvatio je da nije samo stvar u šahu. Savršeno je razumio da u šahu važi isti okrutni običaj koji je postojao za stanovnike Ognjene Zemlje: kako mladi rastu, ubijaju i jedu stare.
Sjećajući se da je u svoje vrijeme pisao i o Ajnštajnu i o Spinozi, pitao sam: ‘Mihaile Moisejeviču, znate, jednom je Ajnštajn dobio telegram od rabina iz Bruklina koji je pitao da li je tačno da je ateista? Istog dana Ajnštajn je, takođe telegramom, odgovorio: Verujem u Boga Spinoze, koji se manifestuje u harmoniji svega što je stvarno, ali ne u Boga koji se bavi sudbinama i postupcima ljudi.’
Ćutao je neko vrijeme i počeo da govori nešto o sirovoj snazi, s kojom se ne može napredovati u šahovskim programima. Nije vjerovao, ni u Boga Spinoze, a još manje u Boga Bruklinskog rabina, iako, ne sluteći, živio je po mudrosti Talmuda: Život nije patnja niti zadovoljstvo, već stvar koja se mora izvesti do kraja.
Njegova religija postala je filozofija mlade nove države, zajedno sa kojom je i on rastao. Njegovo vjerovanje postali su slogani i ideali te države. Tim idealima, tako lijepim na papiru i neostvarivim u praksi, koji su sada odbačeni zajedno sa samom državom, ostao je vjeran, sa nekim očiglednim korekcijama, do samog kraja. Odbacivanje tih ideala značilo bi brisanje čitavog njegovog života. Isto je bilo i u šahu: nakon što je razvio svoje metode pripreme i principe igre dok je još bio mlad, ostao im je vjeran do kraja svoje karijere.
Njegova velika ljubav tokom poslednjeg perioda života bio je njegov kompjuterski program. Posvetio mu je sve svoje vreme i energiju, i strastveno ga branio. Jednom prilikom u razgovoru mu je nehotično izletjelo: ‘Imam samo jednu želju, da dovršim rad na svom programu, ali smrt – ne bojim se smrti.’
On je, naravno, znao da je većina matematičara bila skeptična u vezi njegove ideje stvaranja programa koji bi razmišljao kao čovjek, ali je čvrsto vjerovao u svoju ispravnost.
Bio je živi spomenik, dio epohe, i nemoguće je razdvojiti ili ispitati ga izvan te epohe ili van njenog konteksta. Baš kao što je nemoguće razumjeti određene akcije Šostakoviča ili Pasternaka, na primjer, van tih vremena u kojima su živjeli i izvan te nevjerovatne, okrutne zemlje, tako drugačije od bilo koje druge. Ali postojala je i razlika. Od dvadesete godine, kada je prvi put postao prvak SSSR-a, njegovo ime postalo je ne samo popularno, postalo je simbol šaha u zemlji Sovjeta, baš kao što je ime Majakovskog u poeziji, Ulanove u baletu, ili Šolohova u književnosti. Fotografije i članci u novinama, autogrami i divljenje obožavatelja, direktna veza s vlastima – sve to, zajedno s njegovim prirodnim kvalitetima, karakterom i talentom, činilo je fenomen Mihaila Botvinika.
Želio bih da izložim dva primjera koja smatram veoma tipičnim za njega. Kao i većina svjetskih šampiona u šahu, Botvinik je odrastao bez oca. Još od djetinjstva, obučavan je po jednoj formuli, koja je postala za njega formula za život. Što se može naslutiti iz sledećeg. Botvinik je proslavio svoj 80. rođendan, koji se poklopio sa završetkom Kandidatskih mečeva 1991. godine, u Briselu. Održana je velika proslava, a on je sam održao govor. Ja sam ga preveo koliko sam mogao, i kada je, uz aplauz prisutnih, počeo da silazi niz stepenice, iako gotovo ništa nije mogao vidjeti, uzeo sam ga za ruku. ‘Ne’, rekao je čvrsto, ‘Ja ću sam. Ja ću sam.’ Ovo je bio neprihvatanje podređenosti, zavisnosti o nekome drugome, zaustavljanje satova, odustajanje. Sve što je činio u šahu i u životu, sve odluke koje je donosio, donosio je sam, i nakon što ih je jednom donio, slijedio ih je nepokolebljivo.
(Nastaviće se)