
Uvijek je pisao svoj potez u kratkoj notaciji, i uvijek prije nego što ga je izveo na tabli. U rijetkim slučajevima, kada bi njegov protivnik postao vrlo radoznao i otvoreno gledao njegovu partiju, prekrio bi ga svojom olovkom. Ako mu se ne bi svidio potez, precrtao bi ga i napisao novi. U kasnijim godinama sve češće je govorio: ‘Čak sam napisao i potez koji bi mi donio pobjedu na svojoj notaciji, ali sam ga u posljednjem trenutku precrtao…’
Negdje oko sat i po do dva prije partije bi nešto pojeo, ali više reda radi, zatim bi malo pričao i nestao u svom svijetu. To se, na primjer, događalo tokom njegovog meča s Korčnojem, i shvatio sam da je bolje ne remetiti ga u takvim trenucima. Jeli smo na različitim mjestima – to je bilo dugo vremena prije mečeva gdje je sve bilo regulisano do najmanjeg detalja i kalorije. Razumljivo je da je jako volio sve ono što mu nije bilo dobro: začinjeno, slano, ljuto. Miša je uvijek puno pušio, obično 2-3 kutije cigara dnevno – najviše je volio Kent – ali kada bi igrao, dodavao bi još dvije kutije.
Zadnji put sam ga vidio u Tilburgu u jesen 1991. Miša je putovao iz Njemačke, gdje je poslednjih godina živio sa svojom suprugom i ćerkom Žanom, koju je jako volio. Izgledao je grozno, mnogo stariji nego što mu je bila godina, ali bio je i dalje isti Miša. Odgovarajući na pozdrav jednog svog poznanika, rekao je: ‘Hvala. Hvala što si me prepoznao.’ Obično bi sjedio u press centru sa svojom vječitom cigaretom, malo govoreći, ali svaka primjedba koju bi izrekao o šahu bila je uvijek na mjestu. Malo bi oživio kada bi na svoj uobičajeni način pokazao publici u Akademiji Maks Eve jednu od svojih najnovijih partija: protiv Panoa s turnira u Buenos Airesu. Mladi ljudi početka devedesetih gledali su ga kao da je Staunton ili Zukertort. Bilo je čudo ne samo što je bio živ, već što nije umro ranije.
Takođe je igrao na poslednjem prvenstvu SSSR-a, a kasnije je napisao veliki članak za New In Chess zajedno s Vaganjanom, s kojim je bio posebno blizak u svojim poslednjim godinama. U februaru 1992., kada sam bio u Cannesu, zatraženo je da ga nazovem. ‘Slušaj’, rekao je Miša, ‘sada čitam o mečevima za svjetsko prvenstvo, koje sam i sam gledao iz blizine. Nije bilo tako, bilo je sve drugačije. Dođi i posjeti me, pa ćemo nešto zajedno napisati.’ Obećao sam. Ali iz raznih razloga stalno se odlagalo…
Miša je odigrao svoj poslednji turnir u Barseloni. Bilo je tu nekoliko mladih i perspektivnih igrača. U svoje vrijeme šalio se na račun onih koji su bili perspektivni: ‘U njihovim godinama već sam bio bivši svjetski prvak…’ Pola turnira zaista je bio bolestan, s povišenom temperaturom. U poslednjoj partiji, očekujući da će biti brz remi, odigrao je 3.Bb5 u Sicilijanskoj odbrani, ponudio remi, ali je remi odbijen. U izgubljenoj poziciji, već pod napadom, njegov mladi protivnik sam je ponudio remi. To je bila poslednja turnirska partija koju je Miša dobio.
Često smo razgovarali telefonom, a nekoliko dana prije mog odlaska na Olimpijadu u Manilu 1992. dobio sam pismo od njega. Evo ga:
‘Dragi Gena!
Nažalost, nisam završio obećani izvještaj o turniru – osjećao sam se vrlo loše. U ponedjeljak letim u Moskvu na još jedan pregled kod doktora. Najvjerovatnije će biti operacija. U svakom slučaju, imaću puno slobodnog vremena kao i materijala za pisanje… U svakom slučaju, želim vam svaki uspjeh, vama i vašem timu koji je najmanje pod ruskim uticajem (tako da kažem).
Sa najtoplijim pozdravima. Miša.’
To je bilo poslednje pozdravno pismo koje sam dobio od njega. Prije nego što je otišao u bolnicu, igrao je na brzopoteznom turniru u Moskvi, gdje je pobijedio Kasparova i zauzeo treće mjesto iza Kasparova i Bareeva, ali ispred Smislova, Dolmatova, Vyzhmanavina i Beljavskog. Nekoliko dana kasnije, 28. juna 1992., Miša Talj je preminuo u bolnici u Moskvi. Službeni uzrok njegove smrti bio je krvarenje u jednjaku, ali je ustvari čitav njegov organizam prestao da funkcioniše. Sahranjen je u Rigi, gradu gdje je rođen, na jevrejskom groblju pored grobova svojih rođaka. Imao je 55 godina.
U poslednjim godinama izgledao je starije nego što je bio, ali nikada nisam smatrao da je starac – uvijek je ostao Miša.
Jednom sam se zapitao: ‘Odakle ovi momci iz pristojnih evropskih jevrejskih porodica, Modiljani, Kafka, Talj, koji su čak slični po izgledu, odakle dolazi njihova tako velika strast za izražavanjem? U čemu je tajna?’ To ne znam.
Nekoliko godina prije svoje smrti, Vilhelm Štajnic je rekao: ‘Nisam istoričar šaha, ja sam dio šahovske istorije, koji niko ne može ignorisati.’ Bilo ko ko se ikada bude bavio nevjerovatnim svijetom šaha, neće ignorisati slavno ime Miše Talja.
(Nastaviće se)