Genna Sosonko: Ruske siluete (9.nastavak)-Mihail Talj

Godine 1979, nakon što je zajedno s Karpovom osvojio veliki turnir u Montrealu, 43-godišnji Talj, koji je bio uravnoteženiji i bolje razumio šah nego u svojim godinama kao prvak, rekao je: ‘Sada bih slomio tog mlađeg Talja na komade.’ Imam svoje sumnje. I ne zato što su njegova omiljena polja e6, d5 i f5, kako je sam izrazio, sada bila strože čuvana. Ne, stvar je u tome što bi eruditni i sveobuhvatni Talj morao izdržati koncentraciju misli i pritisak mladosti, kojem se najbolji od najboljih nisu mogli oduprijeti.

U ljeto 1968. bio sam Mišin sekundant za njegov meč s Korčnojem, vrlo neugodnim protivnikom za njega. Talj je izgubio meč rezultatom 4 ½ – 5 ½. U posjednjoj partiji Miša, crnim figurama, izgradio je jak napad u Holandskoj obrani i mogao je pobijediti, ali je prekinuo partiju, a pozicija u prekidu  nije obećavala više od remija. Slijedila je bezuspješna noć analize, nastavak, ceremonija zatvaranja i dugotrajno lutanje po Moskvi, gdje je imao toliko prijatelja. Njegova energija, njegova neiscrpna energija…

Postojala je drvena kuća u samom centru Moskve, pored glavne pošte, gdje je živio umjetnik Igin, koji je odavno preminuo. Bio je prijatelj mnogih šahista koji bi ga posjećivali u bilo koje doba dana ili noći. Umjetnici, pjesnici, mlade glumice, moskovski boemi šezdesetih i sedamdesetih, i slikoviti domaćin sam, koji se sažeto opisivao kao ‘stari ljubitelj konjaka’. I na kraju, poslednji let iz Moskve za Rigu, bez karata, ali su prepoznali Mišu, i tu smo bili u pilotskoj kabini leta za Rigu; stigli smo noću u Mišin stan, i ja, više ništa ne osjećajući, zaspao sam. Kad sam se probudio ujutro, soba je bila ispunjena gustim dimom cigareta, a negdje u pozadini Miša je sjedio na kauču gledajući me s debelom knjigom u rukama koja je bila skoro završena. Čitao je izuzetno brzo, i znao sam, u zapadnom dijelu svog života, da kad krenem na neki turnir, moram ponijeti što više knjiga koje su tada bile zabranjene u Sovjetskom Savezu.

Na Olimpijadi u Nici 1974. jedne večeri dao sam mu primjerak Solženjicinovog „Arhipelaga Gulag“, koji je tada upravo bio objavljen, i najnoviji broj ruskih emigriranih novina. Sledećeg jutra, vraćajući mi ih nakon što ih je pročitao sve, rekao je: ‘U ukrštenici u novinama nisam mogao naći ni jednu riječ’. ‘Ali knjiga, a što s knjigom?’ ‘On piše vrlo zlonamjerno…’

Tada sam bio zatečen odgovorom, ali mi je nejasno objašnjenje, još jedan aspekt koji otkriva ličnost Mihaila Talja, pao na pamet. Stvar je bila u tome da ga to uopšte nije zanimalo. Nije ga uopšte zanimala materijalna vrijednost, kao da se odvajao od takvih stvari.

Nakon jednog od turnira u Tilburgu obavljao sam s njim postupak kupovine, što on uopšte nije volio. Njegovi džepovi bili su puni novčanica od pet guldena (nije ni potrebno reći da nikada nije imao novčanik) pomiješanih s novčanicama od hiljadu guldena koje su bile vrlo slične bojom, i sjećam se njegovog iskrenog iznenađenja kada je pronašao još jednu takvu u jednom od njegovih bočnih džepova.

I koliko je izgubljenih nagrada bilo, koliko pasoša ostavljeno u hotelima, ili jednostavno zaboravljenih negdje. Pogledao me ispod oka, kada sam mu u hotelu u Taxcu zamjerio što je platio 70 dolara za tro-minutni telefonski poziv za New York. Sumnjam da mu je uopšte bilo jasno da u određenim zemljama, a posebno iz hotela, treba izbjegavati telefonske pozive.

Beljavski mi je rekao da je, kada je opomenuo Mišu što je skoro čitav svoj iznos nagrade od nekoliko hiljada dolara za osvajanje Svjetskog prvenstva u brzom šahu u Saint Johnu dao Sportskom odboru, Miša jednostavno odgovorio: ‘Pa, tražili su od mene i dao sam im.’

Naravno, nije bio zainteresovan za titule i nagrade. Mislim da ga čak ni titula svjetskog prvaka nije previše zanimala. I uopšte ga nije zanimao karijerizam, moć ili koristi (ili ono što se pod tim riječima podrazumijeva) njegovih kolega prvaka kasnijih godina. I, za razliku od njih, potpuno je nemoguće zamisliti ga kao člana bilo koje partije.

Iako je kasnije posjetio Izrael, mislim da ga je judaizam samo ograničeno zanimao. Sjećam se kako je, prije jedne od Olimpijada, Pravda napisala: ‘Tim Sovjetskog Saveza predstavljaju igrači raznih nacionalnosti: Jermen Petrosjan, Rus Smislov, Estonac Keres i Talj iz Rige.’

Pokazivao je malo interesovanja za svoje zdravlje ili izgled, ili za ono što drugi misle o njemu. Bio je kao s druge planete, i postojala je samo jedna stvar koja ga zaista uzbuđivala i zanimala: šah.

Pripadao je onoj rijetkoj kategoriji ljudi koji, kao da je to nešto podrazumijevano, odbacuju sve čemu većina teži i prolazi kroz život lako, izabran od sudbine, ukras zemlje. U trošenju svog života, znao je da ovo nije probna predstava, i da neće biti još jednog. Ali nije želio i nije mogao živjeti na drugi način.

U januaru 1973. godine igrao sam u rezervnoj majstorskoj grupi u Wijk aan Zeeu, to je bio moj prvi turnir nakon što sam napustio Rusiju. Miša, koji je igrao na glavnom turniru, svakodnevno se pojavljivao u velikoj sali i, nakon što bi proučio moju poziciju, prelazio bi na druge partije, često i na partije drugih grupa, sa prosječnim rejtingom negdje oko 1900…

Često smo tada razgovarali do duboko u noć, a ponekad bih krenuo pješice iz Wijk aan Zeea do Beverwijka, gdje sam bio smješten kao i većina učesnika. Autobusi više nisu vozili, ili, tačnije bi bilo reći, još nisu počeli da voze. Slobodnog dana održan je veliki brzopotezni turnir za sve zainteresovane, koji je trajao čitav dan, na kojem je Miša pobjedio. Za informaciju modernim profesionalcima: prva nagrada bila je sto guldena. Jedan od njegovih omiljenih izraza bio je „ukusni šah“. I to je bilo ono što je igrao.

U svojim komentarima svojih partija prevladavao je dobar duh, poštovanje prema protivniku i autoironija, što se danas tako rijetko sreće. Nije volio da piše svoje komentare, već je radije demonstrirao partije, dok je tekst sniman na traku. U ranijim vremenima je jednostavno diktirao. Tako je upoznao svoju suprugu Gelyu u jesen 1970. godine, kada mu iz nekog formalnog razloga nije bilo dozvioljeno da igra  na Prvenstvu Sovjetskog Saveza, koje se održavalo u njegovom rodnom gradu Rigi.

(Nastaviće se)