
Moj Miša
Mihail Talj
„Moj um je ispunjen sunčevim sjajem“ – bile su prve riječi 23-godišnjeg Miše Talja u prepunoj dvorani u Moskvi, odmah nakon njegove sjajne pobjede na turniru kandidata u Jugoslaviji 1959. godine. Tamo je takođe rekao: „U prvoj partiji meča s Botvinikom, odigraću e2-e4 i pobijediti ga!“
Sredinom 50-ih godina mladić, praktično dječak, s vatrenim crnim očima i načinom igre koji je iznenadio sve, provalio je u svijet strogo pozicionog šaha. Njegov način igre zadivio je neke, dok je druge šokirao. Holandski list je iznio zapažanje koje je bilo tipično za opšti odgovor čitavog šahovskog svijeta: „Za igrača svjetske klase, Taljeva igra je iznenađujuće riskantna, da ne kažemo bezglava i neodgovorna. Trenutno je uspješan, jer čak ni najiskusniji i dokazani odbrambeni igrači nisu u stanju da odole ovom teroru na šahovskoj tabli. On prije svega cilja na napad, i u njegovim partijama često se viđaju žrtve jedne ili čak više figura. Mišljenja su oštro podijeljena o ovom bezglavom načinu igre. Neki ga vide samo kao kockara, koji ima sreću na svojoj strani, dok drugi misle da je genije koji otvara nepoznate oblasti u šahu.“
Iako je već bio izazivač, Talj se s prvakom svijeta susreo samo jednom, tokom Olimpijade u Minhenu 1958. godine, gdje su zajedno igrali u sovjetskom timu. Priča da mali Miša, s šahovskom tablom pod miškom, nije bio primljen od strane Botvinika, dok je ovaj provodio odmor na moru kod Rige 1948. godine, naravno je izmišljotina novinara. Šetajući između stolova, dok je njegov protivnik razmišljao o potezu, svjetski prvak je upitao mladog kandidata: „Zašto si žrtvovao tu pješaka?“ I dobio je „huliganski“, kako je to Miša sam nazvao, odgovor: „Taj pješak mi je jednostavno bio na putu.“ Volio je tu riječ „huligan“, i često, kada je analizirao, ako bi predložio neku nejasnu žrtvu, dodavao bi: „Hajde malo huliganstva.“
Upoznao sam Mišu u jesen 1967. godine. Došao je iz Rige u Lenjingrad na nekoliko dana, i u maloj sobi zajedničkog poznanika odigrali smo ogroman broj brzopoteznih partija, od kojih mi je uspjelo da pobjedim jednu i odigram nekoliko remija. Nakon još nekoliko posjeta postali smo prijatelji, i nije bilo iznenađenje kada me pozvao u Rigu, u svoj grad, da zajedno radimo. Pripremao se za meč s Gligorićem. Naravno, za mene je to bilo laskav poziv. Tokom ovih i kasnijih posjeta Rigi, morao sam provesti otprilike pola godine s njim.
Dolazio bih oko jedanaest sati u njegov veliki stan u centru Rige, i već za pola sata bismo sjedili za šahovskom tablom. Sada, četvrt vijeka kasnije, shvatam da varijante nisu bile posebno važne za njega. Najvažnija stvar za njega – i ovdje se potpuno slažem sa Spaskim – bilo je stvaranje situacije na tabli gdje bi njegove figure oživjele, i za njega, kao ni za koga drugog, one su zaista postale žive. Njegov kredo bio je stvaranje napetosti i preuzimanje inicijative, stvaranje pozicije tako da duhovni faktor – onaj davanja matova – prevlada i čak se ruga materijalnim vrijednostima.
Proveli smo gomilu vremena na varijantama poput 1.d4 d5 2.c4 e6 3.Nc3 Nf6 4.Bg5 c5, i žrtvu pješaka d4-d5 u Daminoj indijskoj odbrani koju je koristio u malo poznatoj trening partiji s Holmovom. Ali takođe smo proučavali i Nimco, i Špansku, koje su se ispostavile kao glavna otvaranja u njegovom meču s Gligorićem.
Često bi dolazio Mišin trener Alexander Koblenz, „Maestro“ kako su ga uvijek zvali prijatelji. I Miša bi ga uvijek tako nazivao. Iza njihovog karakterističnog šaljivo-ironičnog načina razgovora ležala je iskrena privrženost koja datira iz mnogo godina unazad. „Dosta za danas“, rekao bi Miša, „Blic, blic.“ Žrtvujući figure protiv svakog od nas redom, većinom nepravilno, ponavljao bi: „Nema veze, sada ću mu srušiti zastavicu.“ Ili u vrlo oštrim situacijama, kada bi i sam imao samo nekoliko sekundi, njegov omiljeni: „Smirenost je moja ljubavica.“ Ne mogu se sjetiti nijedne prilike kada je igrao blic, a da nije očigledno uživao. Bilo da je to bila partija s prvenstva Moskve ili Lenjingrada, većina kojih je pobjedio, svjetsko prvenstvo u Saint Johnu 1988. ili jednostavno petominutna partija s amaterom koji ga je ugurao u hotelski foaje.
Doba računara bilo je daleko, Gligorićeve partije bile su raspršene po različitim biltenima, i tražeći ih Miša bi se često odvukao nekim od časopisa koji su mu stizali iz raznih zemalja svijeta, i, pogledavši dijagram, predložio bi: „Šta mislite, umjesto toga, da pogledamo partije sa posljednjeg prvenstva Kolumbije?“
„Možda bi trebalo da napravite pauzu?“ sugerisala bi Mišina majka, Ida Grigorjevna, visoka i impozantna žena. Bila je najstarija sestra iz buržoaske jevrejske porodice iz Rige, koju je sudbina razdvojila širom svijeta. Njena sestra Riva živjela je u Hagu od kraja 30-ih godina, i Miša je nju skoro uvijek viđao tokom svojih čestih posjeta Holandiji. Kao mlada djevojka, šest mjeseci je provela u Parizu, učeći francuski, ali sudbina je odlučila drugačije. Prvi put kada je tetka Riva vidjela svog slavnog nećaka bilo je 1959. godine u Cirihu, kada je čula za predstojeći šahovski turnir. „Bio je pun energije, tako sjajan”, rekla je, „i taj visoki, mršavi Amerikanac, još uvijek dječak, bukvalno je bio oduševljen svakom Mišinom riječi.“
(Nastaviće se)