Genna Sosonko: Ruske siluete (5.nastavak)

Oni o kojima sam pisao više nisu među nama. Ali sve zavisi kako to posmatrate. Vidim njihova lica, geste i način govora. Čujem njihove glasove. Njihovo pominjanje znači vraćanje unazad na rijeci Lethe, tamo gdje nema budućnosti, gdje postoji samo prošlost. Tamo gdje je sve, jednom zauvijek, stavljeno na svoje mjesto: kod mladog Lava Polugajevskog na plaži u Sukhumi, kod Miše Talja, pokušavajući izvući od nasmijanog Maestra kako je zapravo počeo Španski građanski rat, kod Semjona Furmana, nagnutog nad svojim tranzistorom, kod Olge Kapablanke, koja proučava medaljon s posljednjim ruskim carem u izlogu antikvarnice na Petoj Aveniji u Manhatnu.

Znam da vrijeme radi istu stvar ljudima kao što prostor radi spomenicima: ako stojite previše blizu ili daleko, rizikujete da ništa ne vidite; i jedno i drugo može se cijeniti na određenoj udaljenosti, sa posebno odabranog mjesta. Trudio sam se da nađem to mjesto.

Iako cijenim veliku težinu zadatka, želio sam barem da se približim tom prikazu njih, gdje poslednja istina obasjava pogrebnu kočiju, znajući da bi udžbenička, uljepšana slika ovih ljudi bila nevrijedna njih i daleko od stvarnosti.

Svi oni koji su opisani u ovoj knjizi bili su na neki način povezani sa zemljom u kojoj sam proživio prvu polovinu svog života – Sovjetskim Savezom. Baš kao što nije moguće, a da ne oštetiš fasadu zgrade iz 19. veka, ukloniti amblem sa srpom i čekićem, naslikan na njoj u sovjetsko vreme, tako je nemoguće zamisliti one, koji su opisani u ovoj knjizi, izvan tog vremena kada je crvena boja države koja više ne postoji dominirala svjetskom mapom. Šah u Sovjetskom Savezu, pod stalnim nadzorom i kontrolom vlasti, bio je čvrsto povezan sa politikom, kao i sve u toj nevjerovatnoj zemlji. Zatvorena priroda društva i njegova izolacija od slobodnog svijeta bili su razlozi zašto su talenat i energija često ispoljavali u relativno neutralnim oblastima.

Ova zatvorenost i izolacija društva samo su doprinijeli razvoju šaha, stvarajući čitav kulturni sloj, ogroman svijet sovjetskog šaha. Taj svijet je bio sastavljen od velike armije profesionalnih igrača, zvaničnih i tajnih, kao i trenera i organizatora. Taj svijet je zauvek nestao, sa svojim masama navijača, koji su pratili partije šampionata svijeta na ogromnim demonstracionim tablama, postavljenim na zgradi pozorišta u centru Moskve, jer nije bilo slobodnih mjesta u sali. U ovom svijetu penzioneri su se savijali nad šahovskim tablama na klupama u parkovima na mrazu od minus dvadeset stepeni, a starije žene strpljivo su čekale svoje unuke na teorijskom času, gdje je prvi put pokazivan Legalov mat. Ovo je bio svijet u kojem su mečevi za svjetsko prvenstvo u šahu bili na naslovnim stranama novina, a život sam inspirisao libreto mjuzikla, koji je godinama igran pred punim salama u najboljim pozorištima Londona i Njujorka.

U ovom svijetu, učešće u finalu nacionalnog prvenstva bilo je samo po sebi dostignuće, san koji je ostao neispunjen za mnoge jake majstore. To je bilo doba kada je publika, sa svojim suptilnim razumijevanjem igre, često nagrađivala aplauzom lijepu pobjedu ili spektakularnu kombinaciju. Satima u nizu mogli ste razmijenjivati mišljenja o pozicijama na tabli sa potpuno nepoznatom osobom, a zatim se zauvijek rastati ili, naprotiv, postati prijatelji za čitav život. U pres centru takvih prvenstava mogli ste sresti majstore i velemajstore, čija bi imena bila pojačanje za bilo koji međunarodni turnir. Za biltene, posvećene svakom kolu prvenstva, morali ste čekati u redu na kioscima novina, a radio izveštaji sa turnira emitovani su u sportskom dijelu najnovijih vesti.

Imena ljudi iz tog svijeta, o kojima sam pisao, bila su na svakom jeziku, i po popularnosti nisu zaostajala za filmskim zvijezdama. Bilo bi šteta ako bi ta imena nepovratno nestala. Čudni detalji, koje sam nesvjesno čuvao u kovčegu sjećanja, spojili su se stvarajući portrete ljudi koje sam imao sreću da upoznam. Okupljeni, ti portreti neočekivano su postali suma mojih ličnih iskustava tokom proteklih godina.

Svaki put nakon što bi jedan od onih o kojima govori ova knjiga preminuo, želio sam da čitam o njima. Kasnije sam shvatio da želim da čitam o njima ono što sam sam znao. Više od toga – ono što sam samo ja znao. Uskraćen za tu mogućnost, odlučio sam da pišem o njima. Otuda ova knjiga.

(Nastaviće se)