Autobiografija i partije
1978
POSTSCRIPT
Život šahovskog profesionalca na Zapadu je težak. I pored činjenice da sada postoji potražnja za šahovskim stručnjacima – iz vlastitog iskustva znam da je desetine hiljada ljudi u Holandiji, SAD, Švajcarskoj, Njemačkoj i Španiji zainteresovano za šah – šah jednostavno nije prepoznat kao profesionalni sport. U svom sadašnjem pasošu u rubriku „profesija“ stavio sam „šahovski velemajstor“. Ugledni ljudi kada to pročitaju kažu ‘hm, hm’. Sve to zvuči veoma lijepo, ali šta je, žele da znaju, bila vaša prava profesija prije toga? Oduvijek je bilo teško za profesionalce da budu priznati. Njihovo shvatanje je da nema znanja i učenja izvan školske učionice. Vještine profesionalnih šahista se ne uzimaju ozbiljno: na njih se gleda kao na obične zabavljače. Oni nemaju ni učenike ni sledbenike. U čitavom, prilično velikom slobodnom svijetu, samo šačica profesionalnih velemajstora postiže pravi status.
Vjerovatno će doći vrijeme kada će šah privući pažnju sociologa: u borbi protiv rastuće stope kriminala trebali bismo zamijeniti televizore šahovskim tablama. S tim u vezi, kako je uočeno, šah ima jednu veliku manu: nije spektakl i ne podliježe komercijalizaciji.
U Holandiji su me najsrdačnije primili – sa onim gostoprimstvom i pažnjom tako karakterističnim za ovu malu zemlju. Razvoj šaha ovdje je bio izvanredan; postoji nekoliko desetina klubova, desetak kvalitetnih igrača, nekoliko moćnih sponzora, uključujući organizacije i komercijalne kompanije koje pružaju podršku šahu. Ubrzo sam potpisao jednogodišnji ugovor sa firmom koja se bavi proizvodnjom kompjutera – Folmak – koja zajednički promoviše šah. Radiću za njih, kao trener i učestvovati na takmičenjima kao član tima „Folmak Rotterdam“.
Moja prva godina na Zapadu bila je teška, napeta. Bio sam veoma tražen: intervjui su se smjenjivali sa simultankama. Zatim sam dvije sedmice bio trener za Holandski olimpijski turnir. Zatim još nastupa, nakon čega je uslijedio trening meč sa Timanom. Onda sam u novembru saznao da moram da igram meč kandidata sa Petrosjanom.
Kako su stvari bile u ovom trenutku, činilo se da nemam šanse u meču protiv meni tako omražene osobe. Opterećen poslom, bez stalnog prebivališta, odvojen od porodice, morao sam se suprotstaviti ovom velemajstoru, prethodno pripremljenim i spremni za završni udarac. Pojavio se u Italiji sa svojom ženom i čitavom četom velemajstora kao pratiocima.
Bilo mi je prilično teško pronaći pomoć. Uostalom, ko želi pomoći ozloglašenom disidentu? Na kraju sam uspio da pronađem ljude – ne posebno jake igrače, ali ipak izuzetno posvećene. Veoma sam zahvalan Hansu Ree-u i Jacobu Mure-ju na njihovoj vrijednoj podršci tokom ovog meča.
Bilo je to mučno iskustvo i u novinama su to nazvali ‘mečom mržnje’. Nismo razgovarali jedan s drugim, nismo se rukovali, nismo dozvolili da nam se pogledi susretnu. Preko sudije Kazića se nudio remi. Palo mi je na pamet da svi ti ljudi, s kojima sam u SSSR-u uvijek bio u kontaktu i koji su sada došli u II Ciocco, nisu ništa drugo do primitivna ekspedicija upućena da suzbije odbjeglog osuđenika. Bila je isto tako i šahovska tabla bojno polje. Moji živci su, međutim, bili nešto jači. Standard igre je bio užasno nizak. Da ste partije dali kompjuteru na procjenu, a da niste imenovali igrače partije, nivo igre bi bio ne viši od 2300. U teškim okolnostima greška je dolazila za greškom.
Rezultat meča bio je 2:1 u moju korist, uz 9 remija. Ovo pokazuje koliko su protivnici bili uzbuđeni. Napuštajući II Ciocco, uputio sam Petrosjanu poslednji oproštajni pogled. U Petrosjanu je bio čitav niz emocija: bijes, mržnja i kao da je govorio “nisam te dokrajačio danas, ali ćemo sledeći put riješiti stvari’. Zapravo, upravo nakon što je stigao u SSSR, Petrosjan je smijenjen sa svog mjesta glavnog urednika časopisa “64”.
Očigledno je da je sada moja sudbina da se borim sa SSSR-om, čineći im stvari što neugodnijima. Meč između Mekinga i Polugajevskog bio je izjednačen, ali je završio u korist sovjetskog igrača +1=11.
Poslednjih dvadeset godina bio sam u prijateljskim odnosima sa Polugajevskim, ali danas, kada se njegov potpis pojavljuje na pismu koje je smislila Sovjetska šahovska federacija, nisam imao neku posebnu želju da ga vidim i da igram s njim. Jasno je da je moj protivnik osjetio istu stvar. Bio sam, inače, spreman za borbu nakon prethodnog meča, ali za ovu priliku nisam se nikako mogao osjećati opušteno. Čak sam pitao da li mogu da pozdravim svog partnera rukovanjem i ubrzo nakon toga, kada je vođa delegacije Baturinski uspio da kontaktira Moskvu, dobio sam potvrdan odgovor. Nedavno sam uspio ojačati svoj tim pomoćnika. Ovom prilikom su mi pomogla dvojica ljudi iz Engleske – Raymond Keene i Michael Stean, kao i Murej. Jedva da sam igrao bolje nego u poslednjih nekoliko mjeseci, a u razmaku između mečeva sam osvojio Holandski šampionat sa dobrim rezultatom – 12 od 13. To mi je ulilo veliko samopouzdanje.
Podrazumjeva se da mi polufinale nije prošlo ništa lakše od meča sa Petrosjanom. Dobio sam prve tri partije nakon čega je rezultat meča bio jasan. Konačan rezultat: + 5 = 7 — 1 u moju korist. Nedavno sam, uoči meča sa ‘polu- disidentom’ Spaskim, otišao da živim i radim u Zapadnoj Njemačkoj. Čini se da sam sada izložen nečemu što su iskusili sovjetski emigranti – kosmopolitskoj i slobodnoj prirodi življenja u kojoj se uživa u novom okruženju.
(Kraj)