Vladimir Nabokov: Lužinova odbrana (17.nastavak)

Lužin se vratio u radnu sobu. „Negdje sam imao kutiju pribadača,“ rekao je, gledajući u sto i lupkajući po džepovima (pri čemu je opet, po treći ili četvrti put, imao osjećaj da nešto ima u lijevom džepu – ali to nije bila ta kutija – i nije bilo vremena za istraživanje). Pribadače su se našle na stolu. Lužin ih je uzeo i brzo izašao.

„Oh, potpuno sam zaboravila da ti kažem. Zamislite, juče ujutro…“ i počela je pričati svojoj ćerki da ju je nazvala žena koja je neočekivano stigla iz Rusije. Ta žena ih je često posjećivala kao mlada djevojka u Sankt Peterburgu. Ispostavilo se da se prije nekoliko godina udala za sovjetskog biznismena ili zvaničnika – bilo je nemoguće tačno razumjeti – i na putu do lječilišta, gdje je njen muž išao da se oporavi, svratila je na nedjelju dana ili dvije u Berlin. „Osjećam se pomalo neugodno, znaš, zbog toga što sovjetski građani dolaze kod nas, ali ona je tako uporna. Iznenađena sam da se ne plaši da telefonira. Pa, ako saznaju u Sovjetskoj Rusiji da me nazvala…“ „Oh, mama, vjerovatno je vrlo nesretna žena – privremeno je pobjegla na slobodu i želi nekoga vidjeti.“ „Pa onda, prepuštam je tebi,“ rekla je njena majka s olakšanjem, „posebno jer je kod vas toplije.“

I nekoliko dana kasnije, usred dana, dama se pojavila. Lužin je još uvijek drijemao, jer je noć prije loše spavao. Dvaput se probudio sa gušećim krikovima, gušen noćnom morom, i sada se gospođa Lužin nekako nije osjećala spremnom za goste. Gošća se pokazala kao vitka, živahna, lijepo našminkana, lijepo ošišana dama, koja je bila obučena, poput gospođe Lužin, sa skupom jednostavnošću. Glasno, prekidajući se međusobno i uvjeravajući jedna drugu da se nijedna nije ni malo promijenila, osim možda što su postale ljepše, otišle su u radnu sobu, koja je bila ugodnija od dnevne sobe.

Novopridošlica je primijetila da je gospođa Lužin prije desetak-dvanaest godina bila prilično graciozna, živahna djevojka, a sada je postala punija, bljeđa i mirnija, dok je gospođa Lužin primijetila da je skromna, tiha mlada dama koja ih je nekad posjećivala i bila zaljubljena u studenta, kasnije ubijenog od strane Crvenih, postala vrlo zanimljiva, samouvjerena dama.

„Tako ovo je vaš Berlin… hvala vam lijepa. Skoro sam umrla od hladnoće. Kod kuće u Lenjingradu je toplije, zaista toplije.“ Kakav je Sankt Peterburg? Mora da se mnogo promijenio?“ pitala je gospođa Lužin.

„Naravno da se promijenio,“ odgovorila je novopridošlica veselo.

„I strašno je težak život,“ rekla je gospođa Lužin zamišljeno klimajući glavom. „Oh, kakva glupost! Ništa od toga. Kod kuće rade, grade. Čak i moj dječak – šta, nisi znala da imam malog dječaka? Pa, imam, imam, sladak mali momak – čak i on kaže da kod kuće u Lenjingradu ‘oni rade, dok u Berlinu buržoazija ništa ne radi.’ I generalno, on smatra da je Berlin daleko gori od kuće i ne želi ništa da vidi. Tako je,  znaš, osjetljiv… Ne, ozbiljno govoreći, dijete je u pravu.

 I sama osjećam kako smo pretekli Evropu. Uzmi naše pozorište. Zašto, vi u Evropi nemate pozorište, ono jednostavno ne postoji. Ne hvalim komuniste, ali moraš priznati jednu stvar: gledaju unaprijed, grade. Intenzivna izgradnja.“

„Ne razumijem politiku,“ rekla je gospođa Lužin polako i žalosno. „Ali čini mi se…“

„Samo kažem da moraš biti širokoumna,“ nastavila je gošća brzo. „Uzmi ovo, na primjer. Čim sam stigla, kupila sam emigrantske novine. Naravno, moj muž je rekao, šaleći se, znaš – ‘Zašto trošiš novac, djevojko, na takvo smeće?’ Izrazio se gore od toga, ali nazovimo to tako radi pristojnosti – ali ja: ‘Ne,’ rekla sam, ‘moraš sve pogledati, saznati sve apsolutno nepristrano.’ I zamisli – otvorila sam novine i počela čitati, i tamo je bila takva kleveta, takve laži, i sve tako grubo.“

„Rijetko gledam ruske novine,“ rekla je gospođa Lužin. „Mama, na primjer, dobija ruske novine iz Srbije, mislim –„

„To je zavjera,“ nastavila je dama. „Ništa tu nema osim uvreda, i niko se ne usuđuje da izusti ni riječ u našu korist.“

„Zaista, razgovarajmo o nečem drugom,“ rekla je gospođa Lužin rastreseno. „Ne mogu to izraziti, vrlo loše govorim o tim stvarima, ali osjećam da griješiš. Sada, ako želiš razgovarati o tome s mojim roditeljima jednog dana…“ (I govoreći ovo, gospođa Lužin je zamišljala, ne bez određenog zadovoljstva, majčine raširene oči i oštre povike.)

„Pa, još si mala.“ Dama se blagonaklono nasmiješila. „Reci mi šta radiš, čime se bavi tvoj muž, šta je on?“

„Nekad je igrao šah,“ odgovorila je gospođa Lužin. „Bio je sjajan igrač. Ali onda se previše naprezao i sada se odmara; i molim te, ne smiješ mu pričati o šahu.“

„Da, da, znam da je šahista,“ rekla je novopridošlica. „Ali šta je on? Reakcionar? Bjelogardejac?“

(Nastaviće se)