
Autobiografija i partije
1978
Uoči dvadeset i prve partije napisao sam žalbu na Karpovljevo provokativno ponašanje. Nisam to pisao sudiji, jer je bio stranac; kako bih se ja, sovjetski čovjek, mogao požaliti strancu? Ne treba prati prljavi veš javno. Žalba je upućena organizacionom odboru meča. Pisao sam o Karpovljevom kašnjenju u dolasku na partiju, o tome kako je davao savjete sudiji i kako nije ustao kada se rukovao sa mnom. Ovaj očajnički korak bio je korak ka prekidu – u situaciji u kojoj je pobjednik očigledno već bio poznat. Slučajno ili ne, dobio sam dvadeset i prvu partiju u devetnaest poteza. Ali tokom meča Karpovu nije pokazana moja izjava. Pokazali su mu to tek naknadno, i tada je bio strašno ljut. Prilikom jednog od svojih pojavljivanja nakon meča u Lenjingradu, u svojoj ‘sopstvenoj’ oficirskoj sali (od 1966. godine Karpov je član Sportskog kluba Centralne armije), povjerljivo je rekao da nisam kažnjen za ono što sam rekao u štampi, već baš za ovu izjavu napisanu tokom meča.
* 19 *
Kazna
Dakle, bilo je mnogo razloga da me kazne. Za moja odstupanja u prošlosti od ispravnog ponašanja (sjećajući se samo 1973.), zbog tvrdoglavosti, izražene u mom pismu predsjedniku Šahovske federacije SSSR-a i u mojoj izjavi o Karpovljevom ponašanju, i na kraju, zbog činjenice da sam se borio, jednostavno borio se protiv Karpova – narodnog miljenika i izazvao uzbunu kod njegovih pristalica sa titulama. (‘Kad biste samo znali koji su ljudi zvali press centar da saznaju kako je Karpov’, rekao mi je jedan od novinara.)
Izgovor je bio neophodan, a ubrzo se pojavio.
Održana je ceremonija zatvaranja. Bilo je govora, Karpova su nazivali genijem. Bilo je i posebnih nagrada, od kojih su neke došle meni. Nagrada za ‘Volju za pobjedom’ naravno dodijeljena je Karpovu. Štampa je jednoglasno hvalila Karpovljevu brilijantnu pobjedu. Šahovska štampa je bila manje govorljiva. Petrosjan i Gufeljd su prolili nekoliko teških suza emocija na stranicama “64”.
U svojim intervjuima Karpov je, kao što je to uobičajeno, pokazao logičnost svoje pobjede i potpuno povjerenje u sebe tokom čitavog meča. Pokušali su da se ne sjećaju imena njegovog protivnika. Karpov je sjajno pobijedio, samo je malo otezao, ali koji je sada razlog da se žuri! Niko me nije pitao za mišljenje, tako da sam, kada me je B. Kažić zamolio da kažem nekoliko riječi za jugoslovensku novinsku agenciju Tanjug, sa zadovoljstvom pristao.
Kažiću sam rekao mnogo. Nije sve objavio i ono što je objavio ublažio je. Nije, na primjer, pomenuo moju izjavu tokom meča o Karpovljevom grubom ponašanju. Suština onoga što je štampano u jugoslovenskom dnevnom listu “Politika” bila je sledeća: Karpov nije bio ništa talentovaniji od velemajstora koje je u ovom ciklusu dobio. S druge strane, isticao sam njegove ogromne borbene kvalitete i njegovu sposobnost da iskoristi sve prateće faktore u svoju korist (bio bih spreman da se i sada potpišem ispod ovoga). Dalje sam dodao da se slažem sa Fišerovom idejom, da se u ovakvim mečevima ne računaju remiji. Bilo bi interesantno vidjeti kako bi Karpov, koji je s teškoćama postizao jedan remi za drugim i igrajući loše pozicije mjesec i po, reagovao u ovom slučaju. U našem meču mogao je da se počeše po glavi, i da bude zadovoljan nakon ovakvog remija: ‘Pa, hvala Bogu, to je još jedna partija, uskoro će se stići do kraja meča!’ Ali da nije bilo ograničenja broja partija, meč bi se završio drugačije, i Karpov, iako pritisnut uza zid bio bi primoran ne samo da se brani.
Intervju objavljen u Politici 3. decembra 1974. stigao je u SSSR. Zahtijevano je da dam pismena objašnjenja Komitetu za sport. Napisao sam da mi je drago što je moj intervju dao poticaj za stručnu diskusiju o kreativnim rezultatima meča.
Sad je bilo nešto za što mogu da me kazne. Moja kritika Karpova je naravno bila zločin, ali je ipak bila interna stvar, dok se moja podrška Fišeru smatrala činom izdaje.
(Nastaviće se)