Vladimir Nabokov: Lužinova odbrana (16.nastavak)

„Zaboravio sam mnogo imena. Na primer, sjećaš li se onog tihog dječaka u odjeljenju? Kasnije je izgubio ruku boreći se pod Vrangelom, neposredno prije evakuacije. Vidio sam ga u crkvi u Parizu. Hm, kako se ono zove?” „Zašto je sve ovo potrebno?” rekao je Lužin. „Zašto toliko pričati o tome?” „Ne, ne sjećam se,” Petriščev uzdahnu, skidajući dlan sa čela. „Ali onda, na primjer, tu je bio Gromov: on je sada takođe u Parizu; izgleda da se lijepo snašao. Ali gde su ostali? Gde su svi oni? Razbježali su se, nestali kao dim. Čudno je razmišljati o tome. Pa, kako si ti, Lužine, kako si, stari druže?”

Poluzatvorenih očiju kako Petriščev ne bi primjetio, probio se do predvorja, počeo da traži po džepovima tražeći svoj broj, konačno ga pronašao nakon nekoliko ogromnih sekundi konfuzije i očaja, i nestrpljivo se vrpoljio dok je garderober, poput mjesečara, tražio njegove stvari…

Bio je prvi koji se obukao i prvi koji je izašao, a njegova žena ga je brzo pratila, stežući svoj krzneni kaput dok je išla. Tek u kolima Lužin je počeo slobodno da diše, a njegov izraz odsutne namrgođenosti ustupio je mjesto krivom osmehu. „Dragi Lužin je sreo neprijatnu osobu,” rekla je njegova žena, milujući mu ruku. „Školski drug—sumnjiv karakter,” objasnio je Lužin. „Ali sada je dragi Lužin u redu,” šapnula je njegova žena i poljubila mu meku ruku. „Sada je sve prošlo,” rekao je Lužin.

Ali to nije bilo baš tako. Nešto je ostalo—zagonetka, trn. Noću je počeo da razmišlja zašto ga je taj susret tako uznemirio. Naravno, postojale su razne lične neprijatnosti—činjenica da ga je Petriščev nekada mučio u školi i da je sada aludirao na izvjesnu pocijepanu knjigu o malom Toniju, i činjenica da je čitav svijet, pun egzotičnih iskušenja, ispao kao hvalisava besmislica, i više neće biti moguće u budućnosti vjerovati putopisnim brošurama. Ali nije sam susret bio zastrašujući, već nešto drugo—tajna značenja tog susreta koju je morao da otkrije. Počeo je intenzivno da razmišlja noću, onako kako bi to radio Šerlok nad pepelom cigare—i postepeno je počeo da shvata da je kombinacija čak složenija nego što je u početku mislio, da je susret s Petriščevim samo nastavak nečega, i da je potrebno dublje zaviriti, vratiti se i preigrati sve poteze svog života od bolesti do vjenčanja.
………

Ubrzo se zaustavio nepomično ispred knjižare gdje je voštani lutak čovjeka s dva lica, jedno tužno a drugo radosno, naizmjenično otvarao svoj sako lijevo i desno: nalivpero zakačeno za lijevi džep njegovog bijelog prsluka poprskalo je bjelinu tintom, dok je u desnom džepu bilo pero koje nikada nije ostalo bez tinte. Lužin je bio jako zadivljen čovjekom s dva lica i čak je razmišljao da ga kupi. “Hajde, Lužin,” rekla je njegova žena kada se zasitio gledanja u izlog. “Dugo sam htjela da te pitam—zar nije nešto ostalo nakon smrti tvog oca? Gdje su sve te stvari?” Lužin je slegnuo ramenima. “Bio je jedan čovjek po imenu Hruščenko,” promrmljao je nakon nekog vremena. “Ne razumijem,” rekla je njegova žena upitno. “Pisao mi je u Parizu,” nevoljko je objasnio Lužin, “o smrti i sahrani i svemu tome, i da je sačuvao stvari koje su ostale nakon pokojnog oca.” “Oh, Lužine,” uzdahnula je, “šta ti radiš.” Razmislila je na trenutak i dodala: “Meni to nije bitno, ali sam samo mislila da bi ti možda bilo drago da imaš te stvari—kao uspomenu na tvog oca.”

Lužin je ostao nijem. Ona je zamišljala te neželjene stvari—možda pero kojim je stari Lužin pisao svoje knjige, neke dokumente ili fotografije—i postala je tužna, mentalno prekoravajući svog muža zbog tvrdoće srca. „Ali jedna stvar mora se obaviti bez izuzetka,“ rekla je odlučno. „Moramo otići na groblje da vidimo njegov grob, da vidimo da nije zapušten.“ „Hladno je i daleko,“ rekao je Lužin. „Učinićemo to za dan ili dva,“ odlučila je. „Vrijeme će se sigurno promijeniti. Pazite, molim vas—ide auto.“

Vrijeme se pogoršalo, a Lužin, sjećajući se tog deprimirajućeg napuštenog mjesta i grobljanskog vjetra, molio je da njihovo putovanje odgode za narednu sedmicu. Inače, mraz je bio izuzetan.

…..

Lužinov stan se pokazao kao jedan od onih srećnih stanova sa centralnim grijanjem, gdje nije trebalo sjediti u krznenim kaputima i pokrivačima. Roditelji njegove žene, izmučeni hladnoćom, bili su izuzetno rado gosti centralnog grijanja. Lužin, noseći stari sako koji je spašen od uništenja, sjedio je za svojim stolom, marljivo crtajući bijelu kocku koja je stajala ispred njega. Njegov tast je hodao po radnoj sobi pričajući duge, savršeno pristojne anegdote ili bi sjedio na sofi s novinama, s vremena na vrijeme duboko dišući, a zatim brišući grlo. Njegova svekrva i žena ostajale su pored stola za čaj.

Lužin je odložio kocku, uzeo čist list papira, pripremio limenu kutiju s dugmadima akvarela u njoj i požurio da nacrta ovu vizuru, ali dok je pažljivo iscrtavao linije perspektive pomoću lenjira, nešto se promijenilo na drugom kraju, njegova žena je nestala iz živog pravougaonika trpezarije i svjetlo se ugasilo i ponovo upalilo bliže, u dnevnoj sobi, i perspektiva više nije postojala. Generalno, rijetko je dolazio do boja i, zaista, više je volio olovku. Vlažnost akvarela činila je da se papir neugodno savija, a mokre boje bi se međusobno miješale; ponekad bi bilo nemoguće riješiti se neke izuzetno uporne prusko plave boje—čim bi dobio mali dio na vrhu četkice, ona bi se već razlila po emajlu unutar kutije, uništavajući nijansu koju je pripremio i pretvarajući vodu u čaši u otrovno plavu. Postojale su debele tube s indijskom tintom i bjelilom, ali čepovi su uvijek nestajali, grla bi se sušila, a kada bi previše pritisnuo, tuba bi pukla na dnu i odatle bi izmiljela i izvijala se debela glista guste boje. Njegove mazarije su bile bezuspješne i čak su i najjednostavnije stvari—vaza s cvijećem ili zalazak sunca kopiran iz turističkog prospekta Rivijere—izlazile pjegave, bolesne, grozne. Ali crtanje je bilo prijatno. Crtao je svoju svekrvu, i ona se uvrijedila; crtao je svoju ženu u profilu, i ona je rekla da ako tako izgleda, nema razloga zašto se udala za njega; s druge strane, visoki, uštirkani ovratnik njegovog tasta ispao je vrlo dobro.

Lužin je uživao u oštrenju olovaka i mjerenju stvari ispred sebe, žmireći jednim okom i podižući olovku s palcem pritisnutim uz nju, a gumicu bi pomicao po papiru pažljivo, pritiskajući dlanom na list, jer je iz iskustva znao da će u suprotnom doći do glasnog pucketanja i da će se list zgužvati. I vrlo bi nježno otpuhivao čestice gumice, bojeći se da će zamrljati crtež dodirom ruke. Najviše je volio ono što mu je žena savjetovala da počne s tim i čemu se stalno vraćao—bijele kocke, piramide, cilindri i fragment gipsanog ukrasa koji ga je podsjećao na časove crtanja u školi—jedina prihvatljiva tema. Umirivale su ga tanke linije koje je crtao i precrtavao stotinu puta, postizajući maksimalnu oštrinu, tačnost i čistoću. I bilo je izuzetno prijatno sjenčiti, nježno i ravnomjerno, ne pritiskajući previše, u pravilno nanesenim potezima.

„Gotovo,“ rekao je, držeći papir dalje od sebe i gledajući dovršenu kocku kroz trepavice. Njegov tast je stavio naočare i dugo je posmatrao, klimajući glavom. Njegova svekrva i žena su došle iz dnevne sobe i takođe pogledale. „Čak baca malu sjenku,“ rekla je njegova žena. „Vrlo, vrlo lijepa kocka.“ „Bravo, pravi si kubista,“ rekla je njegova svekrva.

Lužin, smiješeći se s jedne strane usana, uzeo je crtež i pogledao na zidove svoje radne sobe. Pored vrata je već visio jedan njegov rad: voz na mostu koji premošćuje ponor. U dnevnoj sobi je bilo nešto: lobanja na telefonskom imeniku. U trpezariji su bile neke izuzetno okrugle naranče koje su svi iz nekog razloga smatrali paradajzima. Spavaću sobu krasio je bareljef urađen ugljenom. Izašao je iz radne sobe, oči su mu lutale po zidovima, a njegova žena je uzdahnula: „Pitam se gdje će dragi Lužin okačiti ovaj.“

„Nisi se još udostojila da me obavijestiš,“ započela je njena majka, pokazujući bradom na gomilu šarenih turističkih prospekata koji su ležali na stolu. „Ali ni sama ne znam,“ rekla je gospođa Lužin. „Vrlo je teško odlučiti, svuda je prelijepo, mislim da ćemo prvo otići u Nicu.“ „Ja bih savjetovao italijanska jezera,“ rekao je njen otac, sklopivši novine i skinuvši naočare (pince-nez), počeo je pričati kako su jezera prelijepa. „Bojim se da je već prilično umoran od priče o našem putovanju,“ rekla je gospođa Lužin, „Jednog lijepog dana jednostavno ćemo sjesti na voz i otići.“ „Ne prije aprila,“ rekla je njena majka molećivo. „Obećala si mi, znaš…“

(Nastaviće se)