Viktor Korčnoj-Šah je moj život (43.nastavak)

Autobiografija i partije
1978

U petoj partiji Petrosjan je promijenio svoju šemu otvaranja, ali na sreću sam se dobro pripremio za ovu novu varijantu. Moj sekundant, Tseitlin, je predvidio upravo ovo otvaranje, a pozicija nakon petnaest poteza je već bila analizirana na našoj tabli dan prije partije. Stekao sam blagu pozicionu prednost. Sat vremena prije kraja igre, s približavanjem vremenske oskudice, Petrosjan je čvrsto sjeo za tablu i, kada je došao moj red za potez, počeo je tresti sto. Šta sam trebao učiniti? Već sam iskoristio sve prihvaćene načine da suzbijem njegovo ponašanje. Stekao sam utisak (a za tablom, u veoma napetoj situaciji, igrač mnogo oštrije osjeća svog protivnika) da ako je ranije Petrosjan podsvjesno, po navici tresao sto, sada je shvatio koliko me to uznemirava i uz naklonost sudija je želio da iskoristi svoju priliku.

‘Prestani da treseš sto, ometaš me’, rekao sam mu. Petrosjan se pravio da nije čuo šta sam rekao. ‘Nismo na pijaci’, odgovorio je. Ugledavši komešanje, sudija je pritrčao. ‘Smirite se, smirite’, rekao je. Petrosjan je udobnije sjeo i ponovo poče da trese sto. Šta da uradim? Igrao sam meč za Svjetsko prvenstvo, i bio sam u zamci! Moj sat je išao, a Petrosjan mi nije dozvolio da igram. Tada sam izgovorio ozbiljne ali istovremeno i naivne riječi: ‘Ovo ti je posljednja šansa!’ Petrosjan je to shvatio (a možda i neki od gledalaca). S druge strane, dobio sam priliku da nastavim da igram, pod normalnim uslovima.

Pozicija u tom trenutku za mene još nije bila dobijena, ali sam je igrao odlično. Odigrao sam nekoliko suptilnih poteza i uveo igru u završnicu sa pješakom više i, usprkos ozbiljnoj vremenskoj oskudici, prekinuo partiju sa velikom materijalnom prednošću.

Petrosjan se nije pojavio na nastavku. Umjesto toga, napisao je izjavu u kojoj traži da se poništi rezultat partije (podsjetiću čitaoca na rezultat – 3-1 uz jednu remi partiju), te da mu se dodijeli pobjeda na osnovu toga što sam ga ja ometao da igra! Bila je to neobična situacija. Meč se održavao pod pokroviteljstvom FIDE i niko, ni Brežnjev ni Eve, nisu mogli poništiti rezultat, a kamoli kongres FIDE. Petrosjan je koristio svaku moguću priliku. Telefonirao je Eveu, ali ovaj je uživao u safariju u Africi. Poslao je telegram od 290 riječi Centralnom komitetu Komunističke partije SSSR-a, vladajućem organu Sovjetskog Saveza, i, u iščekivanju odgovora, prisilio me da odložim partiju. Stvar je postala predmet istrage arbitražnog odbora pod predsjedavanjem gradonačelnika Odese; iz Moskve je došao predsjedavajući Tima svesaveznih sudija, a iz Lenjingrada su u pomoć poslali i zvaničnog predstavnika Sportske organizacije. Dogovoren je sastanak na koji smo oboje bili pozvani. Petrosjan je tražio izvinjenje od mene. Pošto sam, razgovarajući sa svojim protivnikom tokom partije, prekršio jedno od pravila šahovskog kodeksa, rekao sam da sam spreman da se izvinim.

‘Izvinjenje?’, povikao je Petrosjan, ‘ali ko će mi vratiti izgubljene poene?’ Nakon malo razmišljanja, rekao je: ‘Govorio mi je tako glasno da su i ljudi u dvorani čuli; treba i javno da se izvini!’ Pitali su me da li sam spreman da to uradim. Nije mi bilo jasno šta se podrazumijeva, da li moram da se pokajem s mikrofonom u ruci ili da o svom ponašanju izvještavam novinama. Rekao sam ‘Dobro, mogu javno da se izvinim, ali postavlja se pitanje kome da se izvinim. Činjenica je da su Petrosjanovi nastupi u Sovjetskom Savezu uvijek praćeni demonstracijama osoba jermenske nacionalnosti, a ono što me zanima je kakvu ulogu ima  Petrosjan u organizaciji ovih rulja.’ Petrosjan se skoro ugušio od bijesa. ‘To je sve’, rekao je. ‘Uvrijedio je mene, uvrijedio je moj narod. Neću više da igram protiv njega.’

To je zaista bilo sve. Petrosjan je napisao novu izjavu, u kojoj me optužuje za šovinizam. Malo je vjerovatno da je, dajući takvu izjavu, zapamtio jedan važan detalj; moja žena koja je, usput rečeno, bila prisutna na meču, i sama je Jermenka.

Nagovorili su me da napišem pismo izvinjenja Petrosjanu. Bezvoljno sam se složio – ali naravno, ovo nije imalo efekta. Dok je čekao odluku Centralnog komiteta, Petrosjan je ležao u bolnici, žaleći se na bubrege, ali je odbijao da ga pregledaju. Kada je iz Moskve stigao negativan odgovor, izašao je iz bolnice i napisao završnu izjavu u kojoj se navodi da predaje meč iz zdravstvenih razloga.

Nakon toga je vrh sportske vlasti pokušao da nas pomiri. Postavilo se pitanje da li možemo da učestvujemo u istom timu na predstojećoj Olimpijadi u Nici, ili će samo jedan od nas tamo igrati. Petrosjan je bio sumornog raspoloženja i tek je prisustvo predsjednika komiteta uspjelo da izmami pomirljiv osmjeh – samo da ga ne izbace iz tima SSSR-a. Više ga nije mučila svađa u Odesi. Zauvijek sam postao njegov zakleti neprijatelj, kao Spaski i Fišer prije mene, jer sam ga pobijedio.

(Nastaviće se)