GM Eduard Gufeljd: Bobby Fischer -od šahovskog genija do legende (1.nastavak)

U ljeto 1978. visok, elegantan čovjek je ušao u jedan od kafića New York City-ja. Dok je naručivao ručak njegovu pažnju je privukao susjedni sto na kojem su dvije mušterije igrale šah. Primjetivši da je jedan od igrača izgubio relativno vrlo jednostavnu poziciju pokazao je poraženom gdje je napravio grešku. Ono što je čuo kao odgovor nije bilo laskavo.

“Ali ja sam Bobby Fischer”, rekao je.

Igrači su se pogledali sa iznenađenjem.

„Pa šta?“ izjavio je mlađi. “Ja sam, na primjer, Jack Robbins; on je Ted Kapelushnik, ali niko ne pravi previše galame oko toga.”

Prema jugoslavenskim novinama Politika, ova epizoda se desila  jedanaestom svjetskom šahovskom šampionu u njegovoj zemlji samo šest godina nakon što je osvojio najvišu titulu u šahu.

Bilo je vremena kada je Fišerovo ime bilo poznato svuda širom Sjedinjenih Američkih Država. Šampionat u Rejkjaviku je uzburkao nacionalna osjećanja Amerikanaca. U kafićima, barovima, klubovima, gradskim parkovima pa čak i na ulicama, stotine ljudi su raspravljali o izazovima intenzivne borbe za šahovsku krunu. Izbila je prava šahovska groznica. Bejzbol, boks i auto trke su bile zasjenjene šahom.

Pojavile su se nove šahovske sekcije u novinama i časopisima. Potražnja za šahovskom literaturom i šahovskom opremom je značajno porasla.

Kako se onda dogodilo, da je donedavno američki šahovski idol je pao sa svog postolja? Zašto se tako malo ljudi u Fišerovoj sopstvenoj zemlji sjeća njegovih pobjeda? Nije lako dati odgovor na ovo pitanje.

Takav ishod je određen i Fischerovim karakterom i društvom u kojem je odrastao. Ime jedanaestog šahovskog prvaka postalo je legenda za njegovog života. Dugo vremena okruživale su njegov život fantastične priče, legende i tračevi.

U ovoj knjizi autor pokušava da odvoji legendu od istine, da pokaže autentično lice čovjeka za koga je šah zamijenio, ako ne čitav njegov život, onda barem mnoge aspekte života; čovjeka koji je jednom izjavio: “Šah je život!”

Robert Džejms Fišer rođen je 9. marta 1943. u Čikagu. Njegov otac bio je biofizičar, a majka medicinska sestra i učiteljica. Regina Fišer dobro je govorila ruski jezik. Do 1938. godine studirala je na Prvom moskovskom medicinskom institutu, ali je zatim napustila tu zemlju prije nego što je završila studije. Kasnije je savladala barem još šest jezika.

Njihov otac je napustio porodicu kada je Bobiju bilo dvije godine. Majka je podigla dvoje djece sama: Bobija i njenu stariju ćerku Džoan. Jedva je spajala kraj s krajem. Ovo teško djetinjstvo zauvijek je obilježilo život budućeg svjetskog šahovskog šampiona.

Biograf Roberta Fišera, Brad Darah (Brad Darrach), sjeća se da je Bobi kao dijete bio veoma zaljubljen u crtane filmove. „Avanture Fu Mančua“ bili su popularni kod njegovih vršnjaka u to vrijeme. To je bila priča o kineskom čarobnjaku koji je mogao nametnuti svoju volju drugim ljudima. Možda se neki elementi Fišerovog kasnijeg ponašanja mogu objasniti uticajem ovih crtanih filmova.

Kada je imao šest godina, sestra ga je upoznala sa šahovskom igrom. Ni njegova majka, niti njegova sestra, nisu mogli predvidjeti ulogu šaha u Fišerovoj budućnosti. Bobi je brzo naučio osnove šaha, i sa sedam godina počeo je da izučava šah pod vođstvom Karmen Nigroa (Carmen Nigro). Godinu dana kasnije, dozvoljeno mu je da posjećuje šahovski klub dva puta nedjeljno. Sa 13 godina, Fišer je stekao titulu nacionalnog majstora. Kako to obično biva, Fišerovo upoznavanje sa šahom dogodilo se u najpovoljnijem trenutku u njegovom životu.

Sovjetski velemajstor, dr Nikolaj Krogius (koji ima doktorat iz psihologije), smatra da je najbolje vrijeme za početak učenja šaha u uzrastu od 7 ili 8 godina, kada je dijete spremno za sistematsko sticanje konkretnog znanja. Prema Krogiusu, učestvovanje na turnirima u tom uzrastu bilo bi prerano. Ono što je potrebno su kratke instruktivne sesije, jednom ili dva puta nedeljno, i igranje slobodnih partija. Uzrast od deset godina je mogući prag za učešće na takmičenjima. Baš tako se razvijala šahovska karijera Fišera.

Otkrivajući tajne igre korak po korak, on je pokazao razumijevanje pozicionog igre i strpljenje za tablom koje je bilo rijetko čak i kod darovitih odraslih. Ono što je odvojilo Fišera od drugih od samih njegovih prvih koraka bilo je njegovo nevjerovatno ‘poslovno’ razmišljanje, konkretnost njegovih ideja, ozbiljnost s kojom je pristupao „osnovama“ šaha.

Visok, blago pognut, sa blago ispupčenim licem, šepureći se u iznošenim patikama i starom džemperu, adolescentni Fišer izgledao je kao ružno pače.

U godini Fišerovog rođenja, slavni Aljehin, koji se nikada nije vratio u Rusiju, još je bio živ.

Tačno godinu dana prije nego što je rođen Fišer, budući jedanaesti šahovski svjetski šampion, Kapablanka, još jedan šahovski genije, umro je u Njujorku.

1948.godine svijet je saznao ime novog svjetskog šampiona, čuvenog velemajstora M. M. Botvinika, koji je zadržao tu titulu, uz neke prekide, narednih petnaest godina.

    (Nastaviće se)