
I kada je Lužin stariji izašao u mračnu baštu da isprati doktora do staze koja je vodila ka mostu, slušao je riječi koje je nekada tako željno iščekivao da čuje, ali sada su te riječi bile težak teret za njega—radije ih ne bi čuo uopšte.
Doktor je počeo da dolazi svake večeri, i pošto je bio zaista dobar igrač, uživao je usprkos tim neprekidnim porazima. Donio je Lužinu knjigu o šahu, savjetovavši ga, međutim, da se ne zanese previše njome, da se ne premara, i da čita na svježem vazduhu.
Govorio je o velemajstorima koje je imao priliku da vidi, o nedavnom turniru, kao i o istoriji šaha, o donekle sumnjivom radži i o velikom Filidoru, koji je bio i sjajan muzičar. Ponekad bi, tmurno se smješkajući, donosio ono što je nazivao „bombonicom“—genijalni problem isječen iz nekog časopisa.
Lužin bi ga proučavao neko vrijeme, konačno pronašao rešenje i sa izuzetnim izrazom na licu i dok mu je blistala sreća u očima uzviknuo,: „Kako divno, kako divno!“ Ali ideja da sam sastavlja probleme nije ga privlačila. Nejasno je osjećao da bi to bilo besmisleno rasipanje borbene energije, sile koju je osjećao u sebi kad god bi doktor, potezima svojih dlakavih prstiju, uklanjao svog kralja sve dalje i dalje, i konačno, klimnuo glavom i sjedeći tu sasvim mirno, gledajući u tablu. Ipak Lužin stariji, koji je uvek bio prisutan, uvijek žudeći za čudom—porazom svog sina—i bio uplašen i presrećan kada bi njegov sin pobijedio (ali patio od te komplikovane mješavine osećanja), zgrabio topa ili skakača, vičući da sve nije izgubljeno i ponekad bi i sam igrao do kraja beznadežno izgubljenu partiju.
I tako je sve počelo. Između ovog niza večeri na verandi i dana kada se Lužinova fotografija pojavila u časopisu u Sankt Peterburgu, činilo se kao da ništa nije postojalo, ni jesen na selu sa kišom, ni povratak u grad, ni povratak u školu. Fotografija se pojavila jednog oktobarskog dana ubrzo nakon njegovog prvog, nezaboravnog nastupa u šahovskom klubu.
Sve ostalo što se dešavalo između povratka u grad i fotografije—dva mjeseca, sve u svemu—bilo je toliko maglovito i zbrkano da se kasnije, prisjećajući se tog perioda, Lužin nije mogao tačno sjetiti kada se, na primjer, dogodila ta društvena večer u školi—gdje je u uglu, gotovo neprimjetno od strane svojih školskih drugova, tiho pobjedio nastavnika geografije, poznatog amatera—ili kada je, na poziv njegovog oca, na večeru došao sjedokosi Jevrejin, senilni šahovski genije koji je bio pobjednik u svim gradovima sveta, ali je sada živio u besposlici i siromaštvu, poluslijep, sa bolesnim srcem, zauvijek izgubivši svoju vatru, svoju moć, svoju sreću…
Ali jedno je Lužin jasno pamtio—strah koji je osjećao u školi, strah da će saznati za njegov dar i ismijati ga—i zato, vođen ovim nepogrešivim sjećanjem, zaključio je da posle partije odigrane na društvenoj večeri ne traba više da ide u školu, jer su mu oživjeli strahovi iz djetinjstva i nije mogao da zamisli strašan osećaj koji bi doživio ulaskom u učionicu sledećeg jutra i susretanjem onih radoznalih, sveprisutnih očiju.
Njegov otac mu je donio časopis, a fotografija je bila ona snimljena prethodne godine, na selu: drvo u bašti i on pored njega, šara od lišća na njegovom čelu, mrzovoljan izraz na njegovom blago nagnutom licu, i onaj bijeli šorc. Umjesto radosti koju je njegov otac očekivao, nije ispoljio ništa—ali je osjećao tajnu radost: sada će se škola završiti.
Molili su ga tokom čitave nedjelje da ide u školu. Njegova majka je, naravno, plakala. Otac mu je prijetio da će mu oduzeti novu šahovsku garnituru—ogromne figure na tabli od marokanske kože. I odjednom se sve riješilo samo od sebe.
Pobjegao je od kuće—u svom jesenjem kaputu, pošto je njegov zimski bio sakriven nakon jednog neuspješnog pokušaja bekstva—i ne znajući gdje da ide (peckava snježna vejavica je padala i taložila se na simsovima, a vejtar ju je raznosio, beskonačno ponavljajući ovu minijaturnu mećavu), konačno je otišao kod svoje tetke, ne vidjevši je od proleća.
Sreo ju je dok je izlazila iz kuće. Nosila je crni šešir i cvijeće umotano u papir, na putu ka sahrani. „Tvoj stari partner je mrtav“, rekla je. „Pođi sa mnom.“
Ljut što mu nije dozvoljeno da uđe u kuću i da se ugrije, ljut na snijeg koji pada, i na sentimentalne suze koje su svjetlucale iza tetkinog vela, naglo se okrenuo i otišao, i nakon što je hodao sat vremena, zaputio se kući.
Nije se sjećao samog povratka—a još čudnije je to što nikada nije bio siguran da li su se stvari odigrale tako ili drugačije; možda je njegovo sjećanje kasnije dodalo mnogo toga što je uzeto iz njegovog delirijuma—jer je bio u delirijumu čitavu nedjelju, a pošto je bio izuzetno osjetljiv, ljekari su pretpostavili da neće preživjeti.
………….
Nije bio prvi put da je bio bolestan, a kada je kasnije pokušavao da rekonstruiše osjećaj te konkretne bolesti, nehotice se sjećao i drugih bolesti, kojih je njegovo detinjstvo bilo puno: posebno je pamtio vrijeme kada je bio sasvim mali, igrajući se sam, zamotavajući se u tepih od tigrove kože, da bi, prilično usamljeno, predstavljao kralja—najljepše je bilo predstavljati kralja jer ga je zamišljeni plašt štitio od grozničavih drhtavica, i želio je da odloži što duže taj neizbježni trenutak kada će mu mjeriti temperaturu i smjestiti ga u krevet.
Zapravo, ništa nije moglo da se uporedi sa njegovom oktobarskom bolešću prožetom šahom. Sjedokosi Jevrejin koji je nekada pobjeđivao Čigorina, tijelo tetkinog obožavatelja prekriveno cvijećem, lukavo, veselo lice njegovog oca koji donosi časopis, i nastavnik geografije ukočen iznenadnim šah-matom, i soba u šahovskom klubu ispunjena duvanskim dimom, gdje je bio okružen gomilom studenata, i lice muzičara koji je iz nekog razloga držao telefonsku slušalicu kao violinu, između ramena i obraza—sve mu se to pojavljivalo u delirijumu i dobilo oblik neke vrste monstruozne igre na posebnoj, klimavoj i beskonačno raspadajućoj tabli.
Po oporavku, tada već viši i mršaviji dječak, odveden je u inostranstvo, prvo na obalu Jadranskog mora gdje je ležao na terasi u bašti na suncu i igrao partije u svojoj glavi, koje mu niko nije mogao zabraniti, a zatim u njemačko odmaralište gdje ga je otac vodio u šetnje stazama ograđenim uvrnutim ogradama od bukovog drveta. Šesnaest godina kasnije, kada je ponovo posjetio to odmaralište, prepoznao je zemljane patuljke između cvjetnih leja, i vrtne staze od šarenog šljunka ispred hotela koji je sada bio veći i ljepši, kao i tamnu, vlažnu šumu na brdu i šarene oznake od uljane boje (svaka boja je označavala pravac određene staze) kojima je deblo bukve ili stijena bila obilježena na raskrsnici, kako bi šetač ne izgubio put. Bez sumnje, isti orkestar na bini u parku svirao je potpurije iz opera, i isti javori su pravili živahnu sijenku nad malim stolovima gdje su ljudi pili kafu i jeli kolače od jabuka sa šlagom.
………
„Pogledaj, vidiš li one prozore?“ rekao je, pokazujući svojim štapom na krilo hotela. „Tamo smo imali taj simpatični mali turnir. Neki od najuglednijih njemačkih igrača su učestvovali. Bio sam dječak od četrnaest godina. Treća nagrada, da, treća nagrada.“
Položio je obe ruke na zakrivljeni dio svog debelog štapa s onim tužnim, pomalo staromodne gestom koja mu je sada bila prirodna, i nagnuo glavu kao da sluša daleku muziku.
„Šta? Da stavim šešir? Kažeš da sunce prži? Rekao bih da nije tako. Zašto se brineš zbog toga? Sjedimo u hladu.“
Ipak, uzeo je slamnati šešir pružen mu preko malog stola, tapkao po dnu gde je bila mutna tamna mrlja preko imena šeširdžije, i stavio ga s kiselim osmehom—kiselo u pravom smislu: njegov desni obraz i ugao usta su se malo podigli, otkrivajući loše, duvanom umrljane zube; nije imao drugi osmjeh. I niko ne bi rekao da je tek počinjao svoju četvrtu deceniju: od nosa spuštale su se dvije duboke, mlitave brazde, ramena su mu bila povijena; u čitavom njegovom tijelu primjećivala se nezdrava težina; i kada bi iznenada ustao, s podignutim laktom braneći se od ose, moglo se vidjeti da je prilično zdepast—ništa u malom Lužinu nije predviđalo ovu lijenu, nezdravu gojaznost.
………
„Zašto se smiješ? Ose su izuzetno neprijatni insekti.“ Namrštivši se, spustio je pogled na sto. Pored njegove kutije za cigarete ležala je torbica, polukružna, od crne svile. Ravnodušno je posegnuo za njom i počeo pritiskati bravu. „Loše se zatvara“, rekao je, ne dižući pogled. „Jednog lijepog dana ćeš sve iz nje prosuti.“ Uzdahnuo je, odložio torbicu i dodao istim tonom: „Da, najugledniji njemački igrači. I jedan Austrijanac. Moj pokojni otac nije imao sreće. Nadao se da ovdje neće biti pravog interesa za šah, a onda smo se našli usred turnira.“
……….
Stvari su bile obnovljene i pomiješane, krilo kuće sada je izgledalo drugačije. Tu su živjeli, na drugom spratu. Odlučeno je da ostanu do kraja godine, a zatim da se vrate u Rusiju – a strah od škole, o kojem se njegov otac nije usuđivao govoriti, ponovo se počeo pojavljivati. Njegova majka se vratila mnogo ranije, početkom ljeta. Rekla je da joj strašno nedostaje rusko selo, i to „strašno“ produžila je s tako tužnim, bolnim naglaskom na srednjem slogu, da je to praktično bila jedina njena intonacija koju je Lužin zadržao u sjećanju. Otišla je nevoljno, ne znajući hoće li ići ili ostati. Već neko vrijeme osjećala je čudan osjećaj otuđenosti od svog sina, kao da je on negdje odlutao, a voljena osoba nije ovaj odrasli mladić, nije šahovski virtuoz o kojem su pisale novine, već ono malo, toplo, nepodnošljivo dijete koje bi se pri najmanjoj provokaciji bacilo na pod, vrištalo i lupalo nogama. I sve je bilo tako tužno i tako nepotrebno – osjećaj gušenja, možda angina pectoris, a možda, kako je njen muž rekao, jednostavno nervoza.
Otišla je i nije pisala; njen muž postajao je vedriji i preselio se u manju sobu; i onda jednog julskog dana, dok je mali Lužin išao kući iz drugog hotela – u kojem je živio jedan od onih mrzovoljnih starijih muškaraca koji su bili njegovi mentori i protivnici –slučajno, u svijetlu niskog sunca, ugledao je svog oca pored drvenih ograda staze na brdu. Njegov otac bio je s nekom damom. Bio je vrlo iznenađen i na neki način stidio, ali nije ništa rekao svom ocu.
Rano jednog jutra nekoliko dana poslije toga čuo je kako mu otac brzo prilazi sobi duž hodnika. Vrata su se otvorila i otac je ušao pružajući komadić papira kao da ga odbacuje. Suze su mu se slivale niz obraze i duž nosa kao da je lice pokvasio vodom, i neprekidno je ponavljao s jecajima i zadihanim uzdasima: „Šta je ovo? Šta je ovo? Greška je, pogrešno su shvatili“ – i nastavio odbacujući telegram o smrti supruge.
Igrao je u St. Petersburgu, Moskvi, Nižnjem Novgorodu, Kijevu, Odesi. Pojavio se neki Valentinov, neka vrsta tutora i menadžera. Lužin stariji nosio je crni povez na ruci – u žalosti za svojom suprugom – i rekao je provincijskim novinarima da nikada ne bi tako temeljito istražio svoju zemlju da nije imao sina vunderkinda. Borio se na turnirima s najboljim ruskim igračima. Često bi se suočavao s desetinama amatera. Ponekad bi igrao i na slijepo.
…………..
Lužin stariji, mnogo godina kasnije (u godinama kada mu je svaki doprinos emigracijskim novinama izgledao kao njegova labudova pjesma – a Bog zna koliko je takvih labudovih pjesama bilo, puno lirizma i štamparskih grešaka) planirao je da napiše novelu upravo o takvom malom dječaku koji igra šah, a koji je vođen od grada do grada od strane svog oca (u hraniteljskoj ulozi u noveli).
Počeo je pisati 1928. godine – nakon povratka kući sa sastanka Saveza emigrantskih pisaca, na kojem se pojavio jedini. Ideja za knjigu mu je došla neočekivano i živo, dok je sjedio i čekao u konferencijskoj sali berlinske kafeterije. Kao i obično, došao je vrlo rano, izrazio iznenađenje što stolovi nisu bili postavljeni zajedno, rekao konobaru da to odmah učini i naručio čaj i čašicu konjaka. Soba je bila čista i svijetla, s mrtvom prirodom na zidu koja je prikazivala puno breskvi oko dinje bez jednog parčeta, kao koluta. Čist stolnjak nježno se naduvao i spustio preko spojenih stolova. Stavio je kocku šećera u svoj čaj i gledajući kako mjehurići izbijaju, zagrijao je svoje bezbojne, uvijek hladne ruke na čaši. U blizini u baru violina i klavir su svirali izbor iz La Traviate – i slatka muzika, konjak, bijelina čistog stolnjaka – sve je to učinilo da se stari Lužin osjeća tako tužno, a ta tuga bila je tako ugodna, da se nije htio mrdnuti: tako je samo sjedio tamo, jednim laktom oslonjen na sto, prstom prislonjenim uz sljepoočnicu – iscrpljen, crvenooki starac koji je nosio pletenu prsluk ispod smeđeg sakoa. Muzika je svirala, prazna soba bila je poplavljena svjetlom, ali nitko nije dolazio na sastanak. Nekoliko puta pogledao je na sat, ali onda su ga čaj i muzika omamili tako blago da je zaboravio na vrijeme. Mirno je sjedio i razmišljao o ovome i onome – o pisaćoj mašini koju je nabavio polovnu, o Marijinskom teatru, o sinu koji tako rijetko dolazi u Berlin. I onda je odjednom shvatio da je tamo sjedio sat vremena, da je stonjak još uvijek bio isto tako prazan i bijel…
I u toj samoći koja mu se činila gotovo mističnom, sjedeći za stolom pripremljenim za sastanak koji se nije održao, odmah je osjetio da ga je nakon dugog odsustva književna inspiracija ponovno posjetila. Vrijeme je za malo sumiranja, pomislio je i pogledao po praznoj sobi – stolnjak, plavi tapacirung na zidovima, mrtva priroda – kao da gleda u sobu u kojoj je rođen neki poznati čovjek. I stari Lužin mentalno je pozvao svog budućeg biografa (koji je, kako je vrijeme prolazilo, postajao paradoksalno sve manji i sve udaljeniji) da pažljivo pogleda ovu slučajnu sobu u kojoj je nastala novela „Gambit“.
Popio je ostatak čaja u jednom gutljaju, obukao kaput i šešir, saznao od konobara da je danas utorak, a ne srijeda, nasmijao se ne bez određenog zadovoljstva zbog svoje rasijanosti i odmah po povratku kući skinuo crni metalni poklopac sa svoje pisaće mašine.
Najživlja slika koja mu je stajala pred očima bila je sledeća uspomena (blago dotjerana maštom pisca): svijetla dvorana, dva reda stolova, šahovske table na stolovima. Na svakom stolu sjedi osoba, a iza svakog koji sjedi gledaoci stoje u grupi, pružajući svoje vratove. A sada niz prolaz između stolova, ne gledajući nikoga, žuri mali dječak – odjeven poput cara u elegantnom bijelom mornarskom odijelu. Zaustavlja se naizmjence kod svakog stola i brzo odigra potez ili se kratko zaustavi u razmišljanju, nagnuvši svoju zlatno smeđu glavu. Posmatrač koji ništa ne zna o simultanom šahu bio bi potpuno zbunjen prizorom ovih starijih muškaraca u crnom koji sjede ozbiljno iza, dok okretan, pristojno obučen dječak čije prisustvo ovdje je neobjašnjivo, lagano hoda od stola do stola u čudnoj, napetoj tišini, jedini koji se kreće među tim okamenjenim ljudima…
(Nastaviće se)