
Autobiografija i partije
1978
Ali odlučio sam da je moja reputacija od najveće važnosti. Pored toga, mladog igrača treba obrazovati, makar i indirektno. Dakle, u vrijeme kada je Karpov analizirao svoju poziciju, ja sam se, s druge strane zida, namjerno kretao po svojoj sobi, jasno mu dajući do znanja da nisam zainteresovan da mu pomognem. Karpov je dobio ovu partiju, a mi smo podijelili prvo mjesto.
Na ekipnom prvenstvu SSSR-a za gradove i republike 1972. postigao sam 5 poena iz 8 partija; rezultat, kao i sama igra, bili su prilično slabi.
Ostala mi je u sjećanju moja kratka partija sa Matulovićem, odigrana u meču SSSR-Jugoslavija u Ohridu. Sve u svemu, protiv Matulovića sam igrao bez nekog entuzijazma. Iz nekog razloga mi je bilo teško da ga izbacim iz knjiga. Tom prilikom sam bio veoma srdačno raspoložen. Sjećam se da me zanimala astrologija i bilo je predviđeno da će sve biti u redu tih nekoliko dana. Kao rezultat toga, igrao sam opušteno i postigao samo pola poena iz dvije partije. Bio sam primoran da vršim pritisak u dvije preostale partije, koje sam uspio da dobijem. Matulović je, međutim, ostao zadovoljan rezultatom.
Ljeti sam igrao na IBM turniru u Amsterdamu. U početku je moja igra bila nesigurna, I remizirao sam jednu partiju za drugom. U jednoj partiji, protiv Malicha, čak sam igrao i Kraljev gambit-nadajući se da će se sreća promijeniti. Osim toga, u to vrijeme pisao sam, zajedno sa svojim ranim instruktorom, Zakom, knjigu za Batsford: Kraljev gambit. Tako sam morao sam da pokušati da shvatim o čemu se sve radilo! Pokušao sam, stajao veoma loše, i s teškoćom uspio da remiziram. Napredovao sam prema kraju, pobijedivši četiri partije zaredom. Ovo me odvelo na drugo mjesto sa 11 poena, poen iza Polugajevskog.
Na Olimpijadi u Skoplju igrao sam na drugoj tabli iza Petrosjana. Činilo se da protivnici nisu bili mnogo jaki, ali se ipak dugo vremena sovjetski tim vukao na trećem mjestu. Ispred su bili Mađarska i Jugoslavija. Izgubili smo pojedinačni meč od Mađarske; Izgubio sam od Bileka, koji je kao i uvijek igrao protiv mene sa velikom energijom. Kada je završena polovina turnira situacija se nije promijenila. Sa izuzetkom Karpova i Talja, članovi sovjetskog tima su igrali bezvoljno. Konačni rezultat bi verovatno bio jednako nezapažen, da nije bilo iznenadnog udara sreće. Sledeći meč, sa Bugarima, opet je krenuo loše po nas. Petrosjan je vrlo brzo izvukao remi od Bobotsova, a ostale tri partije su prekinute. Talj je gledao da remizira sa Radulovom, ja sam imao remi poziciju protiv Tringova, ali Karpov je gubio od Padevskog. Naša analiza je trajala do tri sata ujutru. Treba reći da su u našem timu radila dva trenera, Furman i Keres, i još jedna osoba sa velemajstorskom titulom, koja nikada nije učestvovala ni u jednoj analizi, a koja je svojim izgledom i ponašanjem pokazala da nije tu radi toga. Tako je bio u Skoplju, a potpuno se isto ponašao i u Bathu, na ekipnom Evropskom prvenstvu. Očigledno je Antošin smatrao da ne dolikuje doušniku KGB-a da prlja ruke ovom beznačajnom igrom. Ali analiza se nastavila, iako je iscrpljenim analitičarima bilo jasno da koliko god da su tražili, teško je iz ovih pozicija istisnuti više nego što je zasluženo. Ali sledećeg jutra sve je ispalo izuzetno dobro. Istina, Karpov je izgubio od Padevskog, ali je Talj u naizgled remi završnici uspio Radulovu zadati niz teških problema sa kojima ovaj nije mogao da se nosi. (Ovdje je važnu ulogu odigrao Keres, koji je bio izvanredan analitičar.) I u mojoj partiji se dogodila potpuno neočekivana stvar. Nesrećni Tringov (među sadašnjim igračima, ne mogu da se sjetim nikoga ko ima toliko sreće) nije stavio svoj formular u kovertu. Do danas ne znam šta se s njim dogodilo: možda ga je Tringov kasnije našao kod kuće.
Meč smo dobili rezultatom 2,5-1,5, a inspirisan ovom srećom, sovjetski tim je, pod mojim vođstvom, istog dana pobjedio tim Istočne Njemačke sa 3,5—0,5. Pobijedio sam kao crni protiv Ulmana. Težak psihološki trenutak je bio prevaziđen. Tim SSSR-a se popeo na prvo mjesto i zadržao ovu poziciju do kraja takmičenja. Ali do samog kraja prednost je bila minimalna. Poslednjeg dana igrali smo sa Rumunima, koji su naravno bili slabiji od reprezentacije SSSR-a, ali smo tada morali da pobijedimo velikom razlikom. Čokaltea (Ciocaltea), sa kojim sam igrao, požalio se nakon partije da sam strašno udarao po satu. Ne sjećam se ničega od ovoga, sigurno nisam namjerno. Bio sam jako nervozan, u boljoj poziciji iz nekog razloga ušao sam u komplikacije i umalo izgubio. Međutim, Čokaltea je previdio taktički udar i njegova pozicija se raspala. Mojom pobjedom reprezentacija SSSR-a je konačno u poslednjih nekoliko minuta poslednjeg kola uspjela da se učvrsti na prvom mjestu.
Slučajno sam 1972. godine glumio, u profesionalnom studiju, u filmu. Ovo je bio film o šahu, a zvao se ‘Grossmeister’ (Velemajstor). Pričao je o dječaku koji je postao velemajstor, a ja sam igrao ulogu njegovog trenera. Sama činjenica da je snimljen film o šahu bila je dobra stvar. Ali sam film se pokazao prilično lošim. Nije slučajno što su me hvalili kao najboljeg glumca u filmu. Na kraju krajeva, igrao sam u profesionalnoj kompaniji, među zaista talentovanim glumcima. To može tako da se desi; ako je scenario primitivan, onda čak ni glumci nemaju mogućnosti da se izraze. Ipak, film je bio uspješan među šahistima u SSSR-u i u istočnoj Evropi.
Moj poslednji turnir u ovoj napetoj godini bio je ponovo na Majorci, u novembru-decembru. Nešto nije bilo u redu sa mnom, i igrao sam izuzetno loše. I ovom prilikom turnir nije bio mnogo jak. Samim čudom sam, još jednom pokazavši svoje takmičarske kvalitete, uspio da sakupim deset poena u 15 partija, i podijelim prvo mjesto sa Panoom i Smejkalom. Pred kraj sam se osjećao užasno umorno. Sjećam se svoje partije sa Ljubojevićem. Bila je duga, ali nakon jednog od nastavaka vratio sam se u svoju sobu i ustanovio da je pozicija potpuno dobijena i da svaki potez osim jednog vodi do pobjede. I šta se desilo – kada je partija nastavljena, odigrao sam upravo taj jedini slab potez.. Nisam odmah shvatio šta se dogodilo, ali posle nekoliko poteza odjednom sam shvatio da sam svom protivniku dao priliku da napravi remi tvrđavu, koju je mogao postaviti samo uz moju pomoć.
*15*
Još jednom u igri
Bližio se međuzonski turnir 1973. godine, važan događaj u mojoj šahovskoj karijeri. Kao da sam želio još jednom da se uvjerim koliko loše igram, odlučio sam da učestvujem na prvenstvu Lenjingrada. Nisam još od mladosti igrao tako loše na prvenstvu mog rodnog grada! Izgubio sam čak pet partija i postigao samo 50%. Ostalo je oko četiri mjeseca do početka Međuzonskog turnira, i baš tada, u februaru, odmah sam počeo sa pripremama.
Tokom ovih mjeseci moje čisto šahovske pripreme imale su sporednu ulogu. Odustao sam od pušenja, nisam pipnuo ni kap alkohola i nastojao da sve kontakte svedem na minimum, kako bih smirio živce. Skoro svaki dan sam trčao oko kilometar i osamsto metara, i izvodio druge fizičke vježbe. Što se tiče poboljšanja rada mog mozga, ne postoji recept za koji sam znao, a da ga nisam probao! Radio sam određene vježbe joge, i mjesecima sam uzimao razne lijekove za stimulaciju rada mozga. Nisam išao na dijetu, ali sam posebnu pažnju posvetio nizu supstanci koje su korisne za rad mozga. Koristio sam usluge psihologa da mi reguliše spavanje, i generalno, da me smiri. Nisam žurio da usavršavam svoje znanje iz teorije šaha, jer mi to nije bilo najvažnije.
Mjesec dana prije Međuzonskog turnira igrao sam na kratkom takmičenju koje je bilo organizovano sa ciljem da se pomogne razvoju mladih igrača, a ujedno i da se još više podigne prestiž šaha u zemlji. Nastupile su tri ekipe iz SSSR-a – prva, druga i omladinska ekipa. Morao sam da igram protiv dva protivnika koja su mi inače bila teška – Kuzmina, čiji stil nikada nisam uspeo da shvatim, i Furmana, Karpovljevog trenera, kome sada nisam imao namjeru ništa da otkrivam. Protiv Kuzmina sam dobio jednu partiju i izgubio jednu, dok sam protiv Furmana izgubio jednu partiju u ozbiljnoj vremenskoj oskudici, a drugu remizirao. Iako je rezultat bio nezadovoljavajući, sada sam se osjećao mnogo sigurnije na tabli.
Prije Međuzonskog turnira sam malo radio na teoriji u saradnji sa svojim dugogodišnjim trenerom Osnosom (Sosonko je već emigrirao u Zapadnu Evropu), a onda je počeo turnir. Igrači na Međuzonskom turniru u Lenjingradu pokazali su se mnogo jačim od onih na Međuzonskom turniru koji se istovremeno igrao u Brazilu, a takođe bili su mnogo mlađi i konkurentniji. Kao rezultat obaveznog žreba, igrao sam protiv ostalih Sovjeta na početku turnira. Bio sam favorizovan žrebom. Na primjer, u prvom kolu sam igrao s Tukmakovom koji je do tada imao nadmoćan rezultat u svojim partijama sa mnom. Igrao je na pobjedu. Nije smio da sazna da sam u takvoj đavolskoj formi i da bi mu i remi bila velika čast. Nakon pobjede protiv Tajmanova, remizirao sam kao crni sa Karpovom. Imao sam sreće u teškoj partiji sa Kuzminom, kada sam uspio da spasem beznadežnu poziciju. Kada sam igrao crnim figurama protiv Talja, osjećao sam se pomalo umorno, a kada je odigrao jedan loš potez, osjetio sam da ni on nije raspoložen za igru, pa sam ponudio remi. Ništa od toga nije bilo! Talj je moju ponudu smatrao znakom slabosti i odbio je. Ali nakon prvog lošeg poteza došli su drugi. U teškoj poziciji, Talj je stidljivo ponudio remi, ali je bilo prekasno. I sa 4 poena od 5 protiv ostalih Sovjeta, mogao sam u budućnost da gledam sa samopouzdanjem. Igrao sam jako.
(Nastaviće se)