
Autobiografija i partije
1978
Ovaj nacrt je dat na čitanje svim ostalim velemajstorima, radi njihovog poučavanja, i svi smo ga potpisali u znak priznanja da smo usvojili lekciju.
U međuvremenu, vrijeme je prolazilo, a Larsen je već uspio izgubiti tri partije od Fišera! Što se tiče Tajmanova, on zapravo nije bio toliko kriv. Kada je naredba konačno objavljena, ostao je u timu SSSR-a i tako zadržao svoju mjesečnu platu. Ali, u njegovom rodnom Lenjingradu, stroge partijske vlasti su preduzele svoje mere. Tajmanovu – djetetu sreće, koji je život i dušu posvetio Partiji, i prilično poštenom novinaru i komentatoru – bila je uskraćena prilika da piše ili javno nastupa. Postao je persona non grata i izbjegavan poput kuge. Veseli osmjeh je za dugo nestao sa njegovog lica. Za njega je bilo nepodnošljivo da ga izbjegavaju u društvu. Tada se odlučio na novi ‘prestup’.
Nakon što je dvadeset i šest godina bio uzoran porodični čovjek, u ovom mračnom periodu svog života, kada su mu politički i porodični ideali urušeni, napustio je ženu i oženio se drugom ženom. Treba imati na umu da mu je to moralo biti posebno teško, jer je njegova prva žena bila druga polovina njegovog klavirskog dueta, a odlaskom od nje izgubio je veći dio prihoda.
Napuštena supruga pokazala se kao žena sa duhom, ali i prilično lukava. Požalila se na ponašanje Tajmanova vladajućim partijskim organima u Lenjingradu. Odmazda nije izostala. Tajmanov je konačno isključen iz tima SSSR-a, a njegova plata kao šahovskom profesionalcu nije isplaćivana.
Ova priča je karakteristična za sovjetski život – ako ćemo šutnuti čovjeka, onda uradimo to svi zajedno!
Sada sam morao da igram protiv lukavog Petrosjana, čija ravnodušnost prema bučnim uslovima za igru – Petrosjan je nagluv – upravo je izludjela Hibnera u njihovom četvrtfinalnom meču u Španiji. Nakon sukoba sa protivnikom, ali istovremeno i sa sudijom, Golombekom, Hibner je napustio Sevilju ne odigravši poslednje tri partije, te nikada nije dobio svoj honorar za igranje u meču.
Šahisti su različitog karaktera. Neki, da bi bili sigurni u uspjeh, moraju da vide svoje protivnike kao prijatelje, dok drugi moraju, bez greške, da osjećaju neprijateljstvo prema protivniku, a tokom meča ne žele da imaju ništa sa njim. U prvu grupu spadaju Spaski, Bronštajn i vjerovatno Portiš. Šahista druge vrste ima mnogo više, a mora se priznati da i sam autor pripada ovoj grupi. U tom pogledu Petrosjan zauzima sasvim posebnu poziciju. On svakako mora biti u dobrim odnosima sa svojim protivnikom, ali to je samo zbog privida, kako bi ga razoružao. U stvari, Petrosjan je karakterističan primjer druge grupe igrača – ali sa dodatnim stepenom lukavosti. Nažalost, bio sam loše psihički pripremljen za meč. U raspravama oko organizacije meča bio sam pod kontrolom Petrosjana i prihvatio sam njegove uslove. Sa šahovske tačke gledišta bio sam spreman ‘do zuba’.
Moje novosti, pripremljene za ovaj meč protiv Petrosjana, nastavio sam da koristim i godinu dana kasnije na međunarodnim događajima. Posebno sam bio ponosan, sjećam se, kako sam u dobro poznatoj varijanti, odigranoj hiljadama puta, uspio da smislim novu ideju već u četvrtom potezu! Moj protivnik, koji je bio lijen, nije se zamarao takvim ‘glupostima’ i proveo je mjesec dana vraćajući vitalnost. Meč je ispao veoma zamoran; odigrali smo osam remija zaredom! U drugoj partiji sam stajao jako dobro, ali sam je igrao slabo. Bio sam blizu pobjede u četvrtoj, ali je pametni Petrosian uspio da sačuva beznadežnu poziciju. Ovo je bila prekretnica meča. U šestoj partiji, igrajući bijelim figurama, uspio sam samo da remiziram, a u osmoj mi opet nije igra išla pa je dogovoren brz remi. Ljudi su se šalili da niko od nas nije želio pobijediti u meču, a zatim igrati protiv Fišera; drugi su bili uvjereni da Sportski komitet još nije odlučio koga će suprotstaviti Fišeru. Na Zapadu su mnogi razmišljali na isti način, ne vjerujući da se meč igra ozbiljno. I samo oni koji su me dobro poznavali shvatili su da sam se jako trudio, ali da mi igra ne ide. Najviše sam bio uznemiren kada sam, u žaru borbe, pretjerao i izgubio iz odlične pozicije u devetoj partiji. Nema veze, dva mjeseca kasnije i Petrosjan će imati poziciju koju će viđati u snovima svake noći! Bila je to ona pozicija iz koje je izgubio partiju, koja je postala prekretnica u njegovom meču sa Fišerom.
Nije bilo teško pretpostaviti da će posljednja partija našeg meča završiti remijem i Petrosjan je prošao u susret Fišeru. Svojom igrom protiv Hibnera i mene nije zaslužio plasman u finalni meč kandidata. Ali samo je Fišer mogao to da dokaže.
(Nastaviće se)