Piše: GM Rashit Ziatdinov
Vitalij Ceškovski i Mihail Talj – šampioni SSSR-a 1978. godine.
Vitalij je bio najkreativniji šahista kojeg sam ikada vidio i upoznao. Odigrali smo nekoliko partija. U periodu 1993-1994. provodili smo puno vremena zajedno u Holandiji i pričao mi je mnogo priča o svom porodičnom životu. Posebno mi je ostala u sjećanju jedna o tome kako se oženio.
Ceškovski priča:
-U Omsku ulećem u minibus noseći tešku torbu, nisam stigao ni da sjednem kad minibus naglo krene i po inerciji sam poletio naprijed u simpatičnu djevojku od tridesetak godina. Kao što se kaže, sve je bilo kod nje na svom mjestu i još sam joj i stao na nogu.
– Pa, šta radite, kao slon ste, stvarno! — rekla je,- zar ne možete pažljivije.
Gledam je očima krivca i izvinjavam se.
Ali ona se ne smiruje: – Trebalo je da se držite.
Govorim sa maksimalnom tugom i bolom u riječima:
– Djevojko, ali vidjeli ste da nisam namjerno, još sam se izvinio pred vama, šta bi još htjeli da uradim da se smirite?
Čitav minibus je čekao njen odgovor, ali čak ni meni, sa mojim urođenim cinizmom i vojničkom grubošću, nije moglo pasti na pamet na šta je sposoban ženski um.
– Šta, šta, oženi me.
Sjećam se, u čitavom minibusu je zavladala grobna tišina. Čak je i petogodišnja djevojčica koja je sjedila iza mene i nešto mumlala, ućutala je. Tako je trajalo vjerovatno minut ili tako nešto. Na licu djevojke u tom trenutku nije bilo ni trunke šale.
I onda još neki šaljivdžija od pozadi kaže: – Čuj, čovječe, odgovori nešto, vidiš da publika čeka.
Pogledao sam njega, pa sve ostale, pa ženu i rekao:
– Silazim na sledećoj stanici, idete sa mnom?
– Da — odgovorila je čvrstim glasom.
– Bravo — povikao je čitav minibus i bez ikakve komande, počeli su da aplaudiraju.
Zaista smo sišli na sledećoj stanici. Vrata su se zatvorila…
(Preneseno sa fejsbuka)