Fišer mijenja mišljenje o Kapablanki!

Piše: GM Rashit Ziatdinov

Godine 1964. u svojoj studiji Fišer nije bio previše impresioniran Kubancem, ali 2006. iznio je sasvim drugačije mišljenje.

1964. –

Glamurozni dečko svjetskog šaha, Kapablanka je postao prvak Kube sa samo 12 godina, i od tada do svoje smrti 1942. godine, imao je potpuno nezasluženu reputaciju (kao što Petrosjan ima danas) najvećeg živućeg igrača završnice. Sjećam se jedne partije koju je Kapablanka odigrao protiv Vere Menčik u kojoj je napravio tri kolosalne greške u završnici, i ta situacija, iako nije sasvim tipična, predstavlja činjenicu da Kapablanka nije znao ni najjednostavnije završnice topa i pješaka. Priča je da je odigrao hiljade završnica s topom i pješakom, ali ne mogu vjerovati da je to istina.

Kapablanka je bio među najvećim šahovskim igračima, ali ne zbog svojih završnica. Njegov trik bio je držati se jednostavnih otvaranja, a zatim igrati sa takvom briljancijom u središnjici da je partija bila odlučena – iako njegov protivnik to nije uvijek znao – prije nego što su došli do završnice.

Kapablanka se nikada stvarno nije posvetio šahu, rijetko se pripremao za mečeve. Njegova jednostavnost je mit. Njegov gotovo potpuni nedostatak knjiškog znanja prisilio ga je da se više trudi kako bi izvukao maksimum iz svake pozicije. Svaki potez koji je napravio morao je biti izuzetno oštar kako bi nešto postigao iz ničega. Njegova igra bila je forsirana. Morao se više truditi od bilo koga drugog jer je imao tako malo na početku.

Rano je sazrio i odigrao svoje najbolje partije u dvadesetim godinama. Bio je jedini veliki latinoamerički igrač koji je ikada izašao na svjetsku scenu.

**********

Evo dijela intervjua iz 2006. godine u kojem Bobi Fišer govori o Kapablanki: Morphy i Kapablanka, imali su ogroman talenat, oni su mi dva favorita. Steinitz je također bio veliki. Aljehin je bio velik, ali nisam veliki obožavalac njegovog stila. Možda je to samo moj ukus. Izučavao sam njegove partije mnogo, ali mnogo više volim Kapablanku i Morphyja. Mislim da je Aljehin imao prilično težak stil, mislim da je Kapablanka bio puno briljantniji i talentovaniji, imao je stvarno eleganciju. Svi koje sam ikad čuo da su gledali Kapablanku kako igra, i dalje, znate, govore o njemu s divljenjem. Ako biste mu pokazali bilo koju poziciju, odmah bi vam rekao pravi potez… što sam siguran da je pretjerivanje jer su bili prilično slabi, ne bi ni znali koji je pravi potez ako bi ga vidjeli.

Ali ipak, ako toliko ljudi to kaže, mora biti nešto u tome. Kada sam nekad išao u Manhattan Chess Club 50-ih godina, upoznao sam mnoge starije ljude tamo koji su poznavali Kapablanku, jer je obično dolazio u Manhattan klub, mislim da je to bilo 40-ih godina – prije nego što je umro početkom 40-ih. Govorili su o Kapablanki s divljenjem. I impresivno je jer nikad nisam vidio ljude da govore o bilo kojem šahisti tako, prije ili poslije, znate. Kapablanka je stvarno, bio fantastičan. Uopšteno, ali čak i on, ako ga proučavate objektivno, imao je svoje slabosti, posebno kad igrate njegove partije s njegovim komentarima, pravio bi idiotske izjave poput „Ostatak partije odigrao sam savršeno.“ Ali onda odigrate poteze i to uopšte nije istina. Ali ono što je bilo sjajno kod Kapablanke, nije samo što je bio fantastičan igrač, već je stvarno govorio ono što misli, rekao je što vjeruje da je istina, zaista je rekao što je osjećao, što je bilo divno, znate. Već u dvadesetima je želio promijeniti pravila, jer je rekao da se šah iscrpio. I bio je u pravu.

(Preneseno sa fejsbuka)