Viktor Korčnoj-Šah je moj život (28.nastavak)

Autobiografija i partije
1978

Dva protivnika provela su besanu noć analizirajući, a sledećeg dana došlo je do napetog, nervoznog nastavka. Naravno, mogao sam dublje analizirati poziciju. Nakon tri sata igre, složili smo se na remi, i tako sam napredovao u finalni meč kandidata.

Neposredno nakon meča, dao sam intervju za novine ‘Šahmatnaja Moskva’. Nezadovoljan svojom igrom, takođe sam kritikovao svog protivnika, nazivajući ga „velikim rutinskim“ igračem. Bilo je opravdano što sam lično dao takvu ocjenu, posebno jer sam primjetio stereotipne karakteristike Talja u njegovoj napadačkoj igri još 1957. godine. Talj je imao, i još uvek ima, mnogo obožavalaca. Njegov beskompromisni stil igre oduševljava ljubitelje šaha, koji su osvojeni njegovom željom i sposobnošću da preuzima rizike i čak se provuče blefom. Istovremeno, Taljeva vještina u razvijanju igre je nedovoljna, i često se oslanja na rutinske procjene i rutinske metode. Ja smatram prave majstore napada Aljehina, Keresa i Spaskog. Sada sam uskoro trebao da se borim sa Spaskim, koji je do tada lako pobijedio svoje mečeve protiv Gelera i Larsena. Ali stil njegovih pobjeda 1968. bio je drugačiji, manje ubjedljiv nego 1965, kada je jednim za drugim pobijedio Keresa, Gelera i Talja. 1968. godine izgledalo je da Spaski namjerno zanemaruje modernu teoriju otvaranja i, činilo se, nije pokušavao da nadigra svoje protivnike, već je čekao da oni sami sebe pobjede. Naravno, središnjica je bila glavna snaga Spaskog, i tu je bio nedostižan, ali smatrao sam da, sa svojim razumjevanjem, znanjem i tehnikom, mogu da se ravnopravno takmičim s njim. Pripremao sam se za meč sa Furmanom, ali se ispostavilo da Furman ne može sa mnom u Kijev, gdje je trebalo da se održi meč. Vlasti Centralnog sportskog kluba Armije nisu ga pustile.

Tada nisam shvatao s koje strane vjetar duva; apsurdnost situacije bila je očigledna, ali nije bilo ništa što se moglo uraditi. Bio sam ljut na Spaskog, jer sam mislio da je to jedan od trikova njegovog trenera, Bondarevskog, ali, kako se ispostavilo, ni Spaski ni Bondarevski nisu imali veze sa ovim incidentom. To je bilo djelo Petrosjana. Svjetski šampion, nakon što je pobjedio Spaskog 1966. godine, nije se plašio njega, dok je perspektiva meča sa mnom bila neugodna za njega. Kako bi me oslabio, putem svojih prijatelja u vojsci – posebno starog maršala Bagramjana – uspio je da izvrši pritisak na Centralni sportski klub Armije. Prvo su Furmana poslali tokom mog meča sa Taljem, a zatim mu je bilo zabranjeno da me prati tokom finalnog meča. Moglo bi se primjetiti da su postojali i drugi treneri osim Furmana, i zaista sam uskoro počeo da igram uspješno i bez njega, ali u tom trenutku bilo je veoma neugodno za mene. Počeo sam meč protiv Spaskog u psihički depresivnom stanju, i čak moja superiorna teorijska priprema nije mogla to da nadoknadi.

Pored toga, loše sam odigrao u drugoj partiji zbog nesrećnog incidenta (prva partija završena je remijem). Generalno, nisam sklon da krivim za svoje neuspjehe u šahu spoljne faktore, ali ovo je bilo izuzetno. Obično nisam ometan tokom igre, posebno jer mi je sluh oštećen. Ali ovdje sam odjednom osjetio podrhtavanje zgrade. 1967. godine došlo je do klizišta u Kijevu, kada je čitav blok na obali Dnjepra bio uništen, i pomislio sam da je ovo početak zemljotresa. Postao sam veoma uznemiren i napravio nekoliko grešaka, izgubivši iz izjednačene pozicije doslovno u nekoliko poteza. Tek nakon toga ustao sam i upitao šta se dešava. Rečeno mi je: „To je salva za dan posade tenkova“. Ispostavilo se da je bilo ispaljeno više stotina topova tokom četrdeset minuta! Treća partija, u kojoj sam imao crne figure, završena je remijem, iako je Spaski bio prisiljen da neutrališe moju prostornu prednost. Ali u četvrtoj partiji, Spaski me potpuno nadigao igrajući crnim figurama. Postigavši potpuno dobijenu poziciju, nije žurio da riješi stvari, već je namjeravao da prekine partiju i tada pronađe najefikasniji put do pobjede. U tome mu je oslabio oprez, i propustio mogućnost jakog kontraudara. Nažalost, nisam ga ni ja primjetio odmah, i tek nakon što sam odigrao potez, shvatio sam to, pa sam skoro zaplakao. Partija je bila prekinuta, i Spaski je pokazao dobru tehniku u pretvaranju svoje prednosti u pobjedu.

Peta partija završena je remijem. Sledećeg dana odlučio sam da pokušam da promijenim tok meča. Pripremio sam zanimljivu nastavak u Daminom gambitu koji uključuje rokade na kraljevom krilu. Generalno, Spaski prilično dobro osjeti ključne trenutke tokom partije. Nakon što je više od četrdeset minuta razmišljao o svom potezu, pronašao je vrlo dobar nastavak. Žrtvovao je figuru, koju sam morao da uzmem, ali sam zatim bio izložen snažnom napadu. Vješto i pažljivo, Spaski je razvijao svoj napad. Koliko god sam se trudio, nisam uspio da ostvarim ozbiljan kontranapad. Morao sam vratiti figuru, ali to nije zaustavilo napad. Međutim, obojica smo bili očajno kratki s vremenom, i ovdje je Spaski previdio jak taktički udar. Kada se dim razišao nakon borbe sa vremenom, bijeli je imao značajnu materijalnu prednost, dovoljnu za pobjedu. Osjetio sam da je ovo odlučujući psihološki preokret. U prošlosti je Spaski loše reagovao na poraz, i kada je počela sledeća partija, a Spaski promijenio svoj omiljeni potez e4 za rjeđe korišćeni d4, odlučio sam da ga moram po svaku cijenu uvući u taktičku borbu.

(Nastaviće se)