
Autobiografija i partije
1978
U ljeto 1967. godine, međunarodni turniri, posvećeni 50. godišnjici Sovjetske vlasti, održani su s velikom pompom u Moskvi i Lenjingradu. Moskovski turnir bio je izuzetno impresivan, s velikim nagradama – prvi put u Sovjetskom Savezu postavljena je nagrada od 2000 rubalja. Kružio je glas da je Fišer tražio da učestvuje – bez ikakve dodatne naknade za pojavljivanje! – ali da nije bio primljen. Zaista bi bilo sramota dozvoliti Amerikancu da osvoji turnir posvećen godišnjici tako značajnog datuma! Turnir u Lenjingradu bio je nešto slabiji i manje impresivan. Određeno mi je da igram tamo, u mom rodnom gradu. Igrao sam jako i pobjedio nekoliko dobrih partija. Jedna od njih, protiv Udovčića, bila je visoko ocijenjena od strane majstora napada, Keresa. Pobjedivši deset partija i remiziravši šest, zauzeo sam prvo mjesto, jedan poen ispred Holmova koji je bio na drugom mjestu. Krajem ljeta, ponovo je održan meč SSSR-Jugoslavija, ali ovaj put je organizovan u formi turnira svi-protiv-svih. Bez velikih poteškoća, uspio sam osvojiti prvo mjesto i ovdje. Međuzonski turnir u Susu u Tunisu trebao je početi u oktobru.
Povremeno me mučio čir na želucu, a poslednji napad se desio samo dvije nedjelje prije početka turnira. Ležao sam kod kuće u krevetu, pridržavajući se posebne dijete, prestao pušiti i došao na turnir nešto oslabljen. Poslednjih nekoliko godina moj trener bio je Furman, ali nedavno je imao ozbiljnu operaciju želuca, pa sam zatražio pomoć Vasjukova, vrijednog i marljivog čovjeka. Međutim, njegov šahovski repertoar bio je prilično drugačiji od mog, pa smo tokom turnira, kako bismo se prilagodili međusobno, obojica morali nešto ponovo naučiti. Nakon lošeg početka, ponovo sam počeo pušiti. Sve te promjene loše su uticale na moju igru, i mučio sam se oko 50% osvojenih poena. Na čelu je bio Fišer, koji je sjajno pobjedio Reshevskog, Štejna i mnoge druge velemajstore. Moja partija protiv njega završila je remijem nakon zanimljive borbe, ali to je bila jedna od poslednjih partija koje je odigrao na turniru. Iz razloga koje još uvijek potpuno ne razumijem, napustio je turnir – vrlo rijetka pojava u šahu. Obično su to igrači koji su daleko pozadi koji, iz „zdravstvenih razloga“, napuštaju turnire. Generalno, smatram da su Fischerove akcije često bile u skladu sa zahtjevima šahovskog svijeta, ali da Fischer nikada, ni u prošlosti ni sada, nije razmatrao činjenicu da pripada šahovskom svijetu i da je odgovoran prema njemu: nema pravo sakriti svoj talent. Na kraju sam konačno krenuo. Sa određenom dozom turnirske sreće pobjeđivao sam redom protiv Portiša, Barce, Bileka, Miagmasurena i Cuellara.
Sjećam se kako sam, kad sam počeo svoju partiju sa Miagmasurenom, bio iznenađen uzornim načinom na koji je odigrao otvaranje, i iznenada mi je sinula misao da ga je za partiju pripremio sovjetski igrač. Međutim, u tome nema ničeg iznenađujućeg. Na svakom međuzonskom turniru prisutno je nekoliko sovjetskih trenera, i igrači nemaju baš toliko svog ‘sopstvenog’ rada. Znao sam da je Gufeljd pripremio Miagmasurena za partiju s Fišerom. Ali ideja da bi Sovjeti mogli kolektivno raditi protiv mene djelovala je potpuno neprirodno, sve dok nisam to iskusio za šahovskom tablom. Na kraju sam podijelio drugo mjesto sa Gelerom i Gligorićem, iza Larsena, pobjednika turnira.
Ceremonija dodjele nagrada jasno mi je urezana u sjećanje. Predstavnici zapadnih zemalja primili su svoje nagrade u švajcarskim francima, dok su igrači iz Istočnog bloka primili svoje u tuniškim dinarima, valuti koja se praktično ne može zamijeniti u drugim zemljama. Naše razočaranje je bilo veliko, ali organizatori turnira bili su neumoljivi. Treba reći da su nas u Sovjetskom Savezu donekle razumjeli i napravili izuzetak, zamijenivši naše dinare za sertifikate – vrednosne papire koji se unutar Sovjetskog Saveza vrednuju jednako kao i konvertibilna valuta.
(Nastaviće se)