
Autobiografija i partije
1978
Na 33. prvenstvu zemlje u Talinu (krajem 1965. godine), moji problemi su se brzo nagomilavali. Počeli su porazom od Keresa. Uvijek mi je bilo teško da igram protiv njega, a ova partija, koju je igrao sa mladalačkom energijom, možda je bila njegova najbolja od četiri pobjede protiv mene. Sa karakterističnim entuzijazmom, počeo sam da se oporavljam, ali izolovane pobjede su se smjenjivale sa bolnim porazima, i kao rezultat toga nisam uspio da se izdignem iznad zone od 50%. Razočaran, pristao sam da igram na trening turniru koji je organizovao Petrosjan kako bih mu pružio praktičnu pripremu za meč sa Spaskim. Na ovom turniru opet sam slabo igrao, postigavši manje od 50% poena. Ovi turniri bili su dobra lekcija za mene. Pokazali su da još uvijek moram da radim na igri dublje.
* 10 *
Dvije teške godine
Druga polovina 1966. godine bila je povoljno vrijeme za mene. Igrao sam na turniru u Bukureštu, gdje sam pobjedio jedanaest partija, a remizirao tri. Zatim sam prilično dobro igrao na meču između SSSR-a i Jugoslavije u Suhumiju. Krajem ljeta osvojio sam međunarodni turnir u Sočiju sa 11,5 poena od 15, pola poena ispred Polugajevskog. Ponovo sam pružio dobru igru na prvenstvu SSSR-a u ekipnom šahu, gdje sam predstavljao Sportsko društvo „Trud“ na drugoj tabli iza Botvinika. To je bio poslednji događaj na kojem je Botvinik pokazao svoje nevjerovatno razumijevanje šaha. Kao i mnogi ljubitelji šaha, dobro se sjećam njegovih blistavih pobjeda nad Smislom i Keresom. Postigao sam 7 poena od 10, ne izgubivši nijednu partiju. Kasnije te godine igrao sam za tim SSSR-a na Olimpijadi u Havani. Treba napomenuti da moje odsustvo iz timova 1962. i 1964. nije bilo slučajno. Unutar Sovjetskog Saveza postoji ozbiljna konkurencija za mjesta u timu za Olimpijadu.
Za pobjedu na Olimpijadi, Sportski komitet isplaćuje značajan bonus u sovjetskoj valuti – 1500 rubalja – tako da ima mnogo zainteresovanih za učešće. Pored toga, postojale su ozbiljne poteškoće u vezi sa mojim ličnim dosijeom, zbog moje prethodne aktivnosti u inostranstvu. 1965. godine pridružio sam se Komunističkoj partiji. Bio sam pod naivnim utiskom da ću, svojim učešćem u partijskom radu, moći da ispravim mnogo toga što mi se nije dopadalo. Takođe sam shvatio da će mi to olakšati putovanja u inostranstvo.
U Havani se sovjetski tim našao u konkurenciji sa Amerikancima, predvođenim Fišerom. Poznato je da Fišer nije mogao da igra petkom uveče ili subotom, i Amerikanci su tražili da im se izađe u susret ako se važni mečevi budu igrali upravo tih dana. Meč sa Sovjetima pao je upravo na jedan od tih dana, ali vođe tima SSSR-a odbile su da naprave bilo kakve ustupke. Bilo je jasno da Amerikanci neće igrati bez Fišera, ali meč je zakazan za normalno vrijeme. Amerikanci se nisu pojavili, i objavljeno je da je meč završen rezultatom 4-0 u korist SSSR-a. Došlo je do velikog skandala. Prvi put posle mnogo godina, američki šahisti su uspjeli da probiju kulturnu blokadu Kube organizovanu od strane SAD-a, ali umjesto zahvalnosti, nisu imali dozvolu da igraju pojedinačni susret pod normalnim uslovima protiv sovjetskog tima, kojeg su jurili. Ovu temu smo raspravljali nekoliko puta unutar našeg tima. Kapiten tima, Sjerov, slušao je samo Bondarevskog, koji, kao što sam već rekao, nije baš fleksibilan. Ja sam se nekoliko puta javljao, rekavši da bi trebali da napravimo ustupke, ali me niko nije podržao. Stvarna politička ili društvena aktivnost građana nije visoko cijenjena u Sovjetskom Savezu, a ovdje je to postalo vrlo jasno: Talj, Štejn, Polugajevski, Spaski i Petrosjan su svi ćutali. Na kraju, čekale su se instrukcije iz Moskve. Meč je na kraju ipak održana na dan koji su posebno odredili Kubanci. Bio je veoma napet meč, i završen je pobjedom sovjetskog tima minimalnom razlikom. Na prvoj tabli, Spaski je imao jako lošu poziciju protiv Fišera, ali je uspio da spasi pola poena. Bojim se da Spaski nije izvukao potrebne zaključke iz ove partije. Osjećalo se da se Fišer razvijao u veoma moćnu silu. Ali Spaski je mislio da sa svojom umijećem u odbrani, i sposobnošću da protivnika uvuče u oštru, intuitivnu borbu, nema čega da se boji.
Na Olimpijadi u Havani prilično dobro sam igrao, i ostvario najbolji rezultat na petoj tabli. U pravilu, timski događaji su naporniji od individualnih, iako protivnici mogu biti slabiji. Timski sastanci, zajednička analiza, strogi raspored bez posebnih dana za odmore, nepravilni obroci (jer često 500 ljudi zahtijeva hranu istovremeno, i tako su prinuđeni da čekaju satima) – sve to dovodi do ekstremnog umora. Smatram da je šahovska olimpijada, u obliku u kojem se održava poslednjih dve decenije, postala zastarjela, i Međunarodna šahovska federacija je u pravu što traži nove načine vođenja svjetskih šampionata u ekipnom šahu.
Mjesec dana nakon Olimpijade, iako još uvijek veoma umoran, morao sam da igram na 34. prvenstvu SSSR-a u Tbilisiju, takođe kvalifikacionom turniru za Svjetski šampionat. S obzirom da sam u cjelini aktivan igrač, jako malo partija sam pobijedio na tom šampionatu. Postigao sam sedamnaest remija – svi su bili borbeni – i slučajno pobijedio četiri partije. Kao rezultat, podijelio sam treće mjesto sa Gipslisom i Tajmanovom, i morao sam da odigram dodatni turnir sa njima za pravo učešća na Međuzonskom turniru. Kao rezultat doigravanja, ispao je Tajmanov.
(Nastaviće se)