Viktor Korčnoj-Šah je moj život (11.nastavak)

Autobiografija i partije
1978

22. Šampionat SSSR-a 1955. bio je zonski ili kvalifikacioni turnir za svjetsko prvenstvo. Naravno da su učestvovali svi najbolji igrači, pa se čak i svjetski šampion Botvinik, takmičio van konkurencije. Od mene se očekivao uspjeh, pošto sam se istakao prethodnih godina, ali nisam opravdao očekivanja. Ne mogu da se žalim da nisam imao sreće; uspio sam da spasim partiju protiv Keresa kada sam imao kvalitet manje, i protiv Averbakha, kada sam imao pješaka manje. Borio sam se u svakoj partiji, ali bez uspjeha. Moja prva pobjeda (koja je ujedno bila i poslednja) došla je u trinaestom kolu. Razbijao sam glavu, pokušavajući da otkrijem uzrok mog neuspjeha: bio sam žestoko kritikovan, optužen da sam prepotentan, da se ne pridržavam redovne rutine i da pijem.

Ove poslednje optužbe nisu bile sasvim neopravdane, iako u mladosti striktno pridržavanje rutine ne igra tako važnu ulogu ulogu kao u kasnijim godinama.

U šahovskom štampi pojavio se članak koji je napisao Bronštajn – jedini izuzetan igrač koji je bio posmatrač na 22. prvenstvu. Njegova saosjećajna kritika vrijedna je da se citira: „…Ljudi Lenjingrada moraju pomoći jednom od najtalentovanijih sovjetskih šahista, Viktoru Korčnoju, da prevaziđe krizu kroz koju prolazi. Već na dvadeset prvom šampionatu … on je pokazivao znakove potcjenjivanja svojih protivnika i želju za pobjedom iz bilo koje pozicije, na bilo koji način, bez dovoljno objektivnih pretpostavki. Ovdje, u jačem društvu, nakon nekoliko preokreta on je izgubio vjeru u sebe, ali za to nema opravdanja.’

Hvala Bronštajnu, koji me jedini podržao u to vrijeme. Mnogo sam patio. Prvi put u svom životu, s ciljem da poboljšam nivo svoje igre, prestao sam da pušim. Prvi put sam potražio medicinsku pomoć, otišao sam u sanatorijum u Sočiju.

Takođe sam se posvetio poboljšanju svog poznavanja teorije. Dva mjeseca kasnije postao sam šampion Lenjingrada, gdje sam postavio jedan od svojih prvih rekorda: osvojio sam 17 poena u 19 partija. Tri poena zaostatka imao je osvajač drugog mjesta, Toluš, a još dva manje osvajač trećeg mjesta Furman. Nakon četiri kola imao sam 2,5 poena, ali onda sam pobjedio jedanaest partija za redom! Lenjingradska škola šaha je oduvjek smatrana prilično jakom. Nije slučajno što su se u mečevima na 40 tabli između Moskve i Lenjingrada, igrači Lenjingrada, iako inferiorni na papiru, uvijek borili uporno, i pobjeđivali su češće od svojih poznatijih protivnika. Tako me pobjeda na šampionatu Lenjingrada sa ovakvim rezultatom odmah svrstala u red najjačih igrača u zemlji.

Bio sam uključen u sovjetski tim koji je učestvovao na Evropskom ekipnom prvenstvu, i krajem godine poslan sam na turnir u Hastings. Malo je vjerovatno da će zapadni čitalac moći da ocijeni značaj za sovjetskog građanina mogućnosti putovanja u inostranstvo. Gvozdena zavjesa nije plod mašte. Sovjetske vlasti nisu zainteresovane da svojim ljudima pokažu Zapadni svijet, već pokušavaju da održe utisak da je SSSR jedina zemlja na svijetu u kojoj je moguće živjeti. Za sovjetskog čoveka koji želi da vidi svijet, postavljaju se razne prepreke na njegovom putu. Postoje upitnici sa pitanjima svake vrste, namijenjeni da utvrde koliko je građanin lojalan, upitnici koji će u mnogim slučajevima kasnije biti provjereni. Postoje stranački sastanci, bez obzira na to da li je neko član partije, i komiteti – najprije regionalni, zatim gradski, zatim savezni – koji, jedan za drugim, moraju dati dozvolu za odlazak. Za običnog čovjeka postoji i novčana obaveza – u obliku visokih troškova putovanja ili visoke cijene stranog pasoša.

Takođe postoji i lični nadzor nad sovjetskim građaninom dok putuje i dok se nalazi u inostranstvu – sa ciljem da se upozna sa istorijskim spomenicima više nego sa svakodnevnim životom zemlje. Treba dodati da se vrlo malo novca daje prosječnom Sovjetu (iznošenje sovjetskih rubalja i mijenjanje po bilo kojem kursu strogo je zabranjeno), tako da, ma koliko štedio, neće osjećati sklonost da posjeti takva sjajna mjesta kao što su Selfridges, Samariten ili Beinkorf.

Čovjek koji putuje u inostranstvo na poslovni put ima značajne prednosti u odnosu na običnog građanina. Postupak selekcije i provjere su nešto opušteniji – ipak, on je stručnjak koji obično već nešto zna o svijetu. Sistem, međutim, ostaje isti i proces registracije dokumenata traje znatno duže od mjesec dana. Lični nadzor se smanjuje, novčana obaveza se smanjuje, a dodatni novac se obezbeđuje za boravak osobe u inostranstvu. Ova poslednja okolnost igra važnu ulogu, posebno jer se stručnjak može nadati primanju nagrada ili honorara u zemlji u koju putuje. S obzirom na niske plate u SSSR-u, nemogućnost kupovine visokokvalitetnih proizvoda i nedostatka adekvatne razmjene dobara sa Zapadom, svaka posjeta Zapadu predstavlja veliku finansijsku pomoć, a posjetilac može kupiti predmete koji ga izdvajaju od njegove sive okoline.

(Nastaviće se)