Viktor Korčnoj-Šah je moj život (9.nastavak)

Autobiografija i partije
1978

 Ali stvari su ispale sasvim suprotno. Vidio sam mnogo toga tokom tog prvenstva, i dobio mnogo lekcija, ali malo usvojio. Izmorilo me  mnogo. Tokom narednih šest mjeseci, moja igra je bila neujednačena. Istina, na prvenstvu u Lenjingradu 1953. ponovo sam zauzeo drugo mjesto, ovaj put  iza Furmana. I ljeti sam pokazao prilično visok standard na prvenstvu studentskog društva „Nauka“, osvojio 14 poena iz 16. partija.

Tog istog ljeta, na timskom takmičenju, prvi put sam igrao protiv Talja. To je psihološka misterija šaha da igrači iste klase mogu imati slične rezultate na turnirima, ali u međusobnim partijama jedan redovno nadigrava drugog. Prije deset godina nacrtao sam sledeći krug: Talj pobjeđuje Portiša, Portiš pobjeđuje Keresa, Keres pobjeđuje mene, ja pobjeđujem Talja, Talj pobjeđuje Portiša itd.

Zaista, moj skor protiv Talja je 13-2 uz otprilike 25 remija. Šta jerazlog? Zašto taj Talj, čak i u svojim najboljim godinama, kada se kretao ka svjetskom šampionatu pobjeđujući sve redom u najnevjerovatnijem stilu, nije mogao da igra protiv mene? Kao u mom slučaju protiv Keresa, moram tražiti objašnjenje u prvoj partiji između nas. Dakle, već sam bio iskusan majstor, a on samo kandidat za majstora; Ja sam imao dvadeset i dvije godine, on je imao šesnaest, ja sam imao pješaka više, on je, naravno, imao pješaka manje, i ponudio mi je remi! Istina, na tabli su bili raznobojni lovci, ali je bilo i drugih, teških figura. Očigledno je samopouzdanje ovog momka nadmašilo čak i moje sopstveno! Nije bilo lako pobijediti, ali sam ga u 94. poteza ipak savladao – u ovoj partiji, i, kako se čini, zauvijek.

Od tog trenutka nadalje, igrao bi protiv mene kao da je osuđen. Mogu se pohvaliti da je Talj čak igrao varijantu izmjene protiv moje  Francuske odbrane! I pored toga, u našim partijama boja figura nije imala veliki značaj – kao bijeli, Talj se pokazao još ranjivijim.

* 5 *

Profesionalizam: Prema  tituli velemajstora

U životu mladog šahista nastaje težak trenutak kada on završava visoko obrazovanje. Mora da odluči da li je zadovoljan da radi u svojoj specijalizovanoj oblasti ili treba da se posveti u potpunosti onome što mu je donedavno bio omiljeni hobi. Imao sam sreće. Pred kraj svog univerzitetskog kursa postigao sam niz značajnih šahovskih uspjeha i privukao pažnju šefova Sportskog komiteta SSSR-a i Šahovskog saveza; Bio sam upisan u kadar profesionalnih sportista zemlje – „na stipendiju“, kako kažu u Sovjetskom Savezu.

Teško je zamisliti šahovskog amatera – čovjeka koji radi u fabrici ili školi ili institutu, a svake godine odlazi da igra na turnirima tri do četiri mjeseca, ili čak pola godine. Ko bi želio takvog radnika? Za razliku od mnogih drugih međunarodnih federacija, FIDE (Međunarodna šahovska federacija) ne pravi nikakvu razliku između profesionalaca i amatera.

Što se tiče materijalne osnove profesionalizma u šahu, samo je u SSSR-u, od prvih godina posleratnog perioda, uveden sistem podrške sportistima od strane države, omogućavajući sportistima da slobodno koriste svoje vrijeme za samo-poboljšanje u svom omiljenom hobiju. Sistem je neobičan. Naknade za plaćanje su bile uspostavljene oko 1949. godine. Jedno vrijeme to su bile dobre pare, ali inflacija je imala svoj uticaj. Naknade su pregledane od strane Ministarstva finansija, ali gornja granica je ostala nepromenjena. Zanimljivo je da veličina stipendije zavisi od stepena uspjeha sportiste, i ako neko više ne postiže dobre rezultate, smatra se da nema perspektive, i njegova stipendija se potpuno povlači. Naravno, tokom godina koje provodi u bavljenju svojim sportom, on se diskvalifikuje za obavljanje druge profesije, tim prije što je, u principu, zabranjeno obavljanje više poslova (Botvinik, koji je kombinovao svoju stipendiju velemajstora sa platom specijalističkog elektroinženjera, bio je rijedak izuzetak), tako da njegovo visoko obrazovanje više ništa ne znači.

Određivanje i povlačenje stipendija vrši se od strane tajnih odjeljenja sportskih organizacija; zvanično nema profesionalizma! Sportisti dolaze jednom mjesečno, potpisuju platni spisak, ostavljaju svoje doprinose sindikatu i Partiji, a zatim nestaju na čitav mjesec. Plata sportiste varira od 60 do 300 rubalja mjesečno. Prosječna plata u zemlji je oko 150 rubalja mjesečno. Prema zvaničnom kursu razmjene, 1 dolar = 75 kopejki, tj. 300 rubalja je ekvivalentno 400 dolara. Ali na crnom tržištu možete dobiti barem pet rubalja za dolar, a Sovjetska država procjenjuje svoju valutu po otprilike istoj stopi. Za građane koji zarađuju u inostranstvu, a žele da kupe robu u Sovjetskom Savezu za konvertibilnu stranu valutu, država izdaje posebne hartije od vrijednosti – „sertifikate“ – koji se mogu zamijeniti za robu u specijalnim prodavnicama gdje su cijene mnogo puta niže nego u prodavnicama za prosječnog građanina.

(Nastaviće se)