
Autobiografija i partije
1978
Bio sam nezainteresovan student. Ono što sam posebno smatrao teškim bile su takozvane socio-ekonomske discipline – dijalektički materijalizam i politička ekonomija, očigledno zbog nedovoljnog stepena logike unutar ovih nauka, i nedostatka logične veze između njih i same životne stvarnosti.
Na državnom ispitu koji se polaže po završetku kursa na Institutu, dobio sam ‘trojku’! iz ovih predmeta. Ali stvari su bile još gore tokom samog kursa. Za trojku na ispitu koji se polaže tokom semestra, studentu se oduzima stipendija za narednih šest mjeseci. Pitanje da li ispit može biti ponovljen kako bi se postigao dobar rezultat, i tako stipendija, odlučivano je od strane specijalnih organizacija Komsomola. Tako sam, nakon što sam dobio trojku u drugoj godini, otišao u kancelariju Komsomola druge godine, svojim kolegama, koji su mi rekli: „Zašto želiš da polažeš ponovo, ipak si ti šahista!“ Rekli su da samo pravi studenti zaslužuju stipendiju, dok nema razloga zašto bih ja trebao da studiram, a kamoli da primam stipendiju. („I možda su bili u pravu“, sada pomislim.)
Tako sam izašao praznih ruku, ali pamtim čitav život ovu lekciju o specifičnostima drugarskih odnosa u Sovjetskom Savezu. Završio sam na Institutu 1954. godine, nakon godinu dana kašnjenja u dodjeli moje diplome. Danas, dvadeset i tri godine kasnije, ne mogu se sjetiti ni sadržaja čak ni naslova mog diplomskog rada. Mislim da je nosio naslov nešto poput „Popularni front i Komunistička partija u Francuskoj na pragu Drugog svjetskog rata“.
Tokom boravka na univerzitetu, intenzivno sam se bavio šahom. Provodio sam puno vremena radeći kod kuće, analizirajući partije velemajstora i praveći bilješke o sopstvenim partijama. Takođe sam puno igrao – i do 90 partija u godini. Učestvovao sam na kvalifikacionim turnirima za prvenstvo SSSR-a, na prvenstvima Lenjingrada, na prvenstvima studentskog društva „Nauka“, na studentskim timskim događajima unutar univerziteta, i ponekad sam igrao van konkurencije na određenim pozivnim turnirima.
Početkom 1951. godine održan je masovni turnir u čast Čigorina u Lenjingradu. Pobjedio sam nekoliko prilično dobrih partija, ali sveukupno nisam bio zadovoljan svojom igrom. Osim toga, ispunio sam normu za majstora, iako ne baš potpuno pošteno. Stvar je bila u tome da sam u poslednjem kolu morao da pobjedim, ali sam igrao protiv iskusnog majstora. Naša partija je bila prekinuta u potpuno remi poziciji. Ali budući da sam bio mlad igrač, imao sam nekoliko navijača, uključujući neke organizatore turnira. Oni su snažno pritiskali mog protivnika, prijeteći da mu neće predati novčanu nagradu koja mu pripada ako ne pristane na njihove zahtjeve. Na kraju je moj protivnik popustio pred ovom ucjenom i našao način da izgubi remi poziciju. Moram priznati da sam se tokom ovog neprijatnog događaja ponašao prilično neprimjereno. Pretvarao sam se da ne znam ništa o tome šta se dešava i smijao se svom protivniku.
Sada žalim što nisam imao odlučnost da odbijem usluge svojih navijača i prekinem ovu „predstavu“. Tada mi nije dodijeljena majstorska titula. U to vrijeme, Savezna komisija za rejtignovanje provjeravala je kvalitet partija koje su igrali kandidati za više titule. I, nema sumnje, ova partija je uticala na odluku članova Komiteta. Ali zbog mog uspjeha na turniru bio sam primljen na polufinalni turnir sledećeg prvenstva SSSR-a, na koji, usput rečeno, nisam uspio da se plasiram iz četvrtfinala.
Na ovom polufinalnom turniru konačno sam ostvario majstorsku normu bez ikakve pomoći. Sjećam se da to nije bilo lako. Na kraju sam morao da pobjedim skoro sve svoje partije, i zaista sam pobjedio tri partije zaredom. Poslednjeg dana, sve što mi je trebalo da ostvarim za normu majstora bio je remi, ali ako bih pobijedio, tada bih prošao u finalni turnir 19. prvenstva SSSR-a. Primamljiva alternativa!
(Nastaviće se)