Autobiografija i partije
1978
Direktor kluba je bio kandidat za majstora Model, koji je ranije bio trener Botvinika. Čovjek širokog obrazovanja, sa sklonostima za matematiku, muziku i poeziju, bio je sjajan pripovedač i rado je s nama podijelio brojne priče vezane za šah. Istina je da nam je jedva držao predavanja o šahu, osim što je volio da nam pokazuje studije.
Razvijali smo se samostalno; podijelio nas je na grupe i počeli smo da igramo na turnirima. On nas je raporedio u različite kategorije, u zavisnosti od naših početnih uspjeha.
U to vrijeme sam imao i druga interesovanja. Učio sam da sviram klavir, i bio sam član grupe za književno čitanje (recitovanje). Moguće je da sam imao neke muzičke sposobnosti, ali nismo imali klavir u kući, tako da sam morao da vježbam direktno u muzičkoj školi. Nakon što sam godinu dana pohađao časove, odustao sam od muzike, a samo malo duže sam učio recitaciju. Moj glas je bio nedovoljno čist, i pokušavao sam da otklonim ovaj nedostatak, ali bezuspješno.
Tako da sam i ja odustao od ovih pokušaja, iako sam dugi niz godina zadržao ljubav prema poeziji, i želju za recitovanjem. U budućnosti je šah trebao da postane moja profesija, a aktivnosti koje sam napustio postale su moji hobiji. Moram da priznam da nisam uspio da prenesem moju ljubav prema šahu mom sinu, ali on je naslijedio moje interesovanje za poeziju i muziku u najvećoj meri.
Od 1944-46 učio sam kod šahovskog majstora Batujeva. U posljednje vrijeme u svijetu je postao poznatiji kao čovjek koji se posvetio pripitomljavanju životinja. Majmuni, ptice i zmije žive u njegovom domu, i sa njima nalazi zajednički jezik.
U to vrijeme radio je kao pjevač u horu Akademije Lenjingradske filharmonije i bio je zadužen za okružni dječiji šahovski klub. Jednom je Batujev primijetio da pokušavam da igram naslijepo. On me lično posjeo sjedeći leđima okrenut šahovskoj table, uzeo bijele figure i počeli smo da igramo. Sjećam se da je to bila mađarska odbrana i da sam izdržao oko 20 poteza. Na kraju partije Batujev je rekao: ‘Dobar dečko, postaćeš majstor!’ Deset godina kasnije podsjetio sam se ovog razgovora.
Kada je rat završio, V. G. Zak, koji je bio učitelj u Dvorcu pionira prije rata, vratio se iz vojske. On je bio zadužen za šahovski rad u Dvorcu pionira, a ja, kao jedan od najboljih igrača tamo, počeo sam da učim direktno sa njim. Od 1945-48 Zak je bio jedini nastavnik u šahovskom Dvorcu pionira. Sada, za poređenje, ima ih pet. Ponekad bih igrao prijateljske partije protiv njega, a u drugim slučajevima pokazivao bi mi svoje analize.
Zak je pozivao majstori i velemajstori da dođu i pomognu. Bilo je majstora koji su igrali na omladinskom prvenstvu grada. Tako sam 1946. prvi put sreo majstora Furmana za tablom. Velemajstori Levenfish i
Bondarevsky su držali predavanja. Ovo je sve bilo veoma poučno.
Zak je imao sposobnost prepoznavanja šahovskih sposobnosti kod djece koje su upravo majke dovodile u Dvorac, i to kod onih koji su jedva znali kako se pomjeraju figure. Imao je mnogo učenika,
neki od njih su zaista talentovani. Tako je Zak uočio talenat Spaskog, uspio je da ga još više zainteresuje za šah i dogovorio tako da Spaski i njegova porodica dobiju materijalnu podršku; drugim riječima, od desete godine Spaski je dobija državnu platu, kao i svaki veliki sportista.
Mnogo godina kasnije, kada su se učenici našeg učitelja okupili da proslave njegov šezdeseti rođendan, održao sam govor i primjetio da su mnoge njegove osobine prenijete na nas, njegove učenike. Pedantno pošten, čovjek principa, i posvećen svojoj omiljenoj umjetnosti, svojim stavom prema radu usađivao je u nas i u svoje kolege učitelje model aristokratski iskrenog stava prema životu. Možda drugi mogu bolje reći, ali mislim da sam lično mnogo naučio od njega. Ponosan sam na ove osobine, i veoma sam zahvalan Zaku što ih je njegovao u meni.
(Nastaviće se)