Štefan Cvajg: Novela o šahu (7.nastavak)

Ali, uprkos zajedničkom naporu i diskusiji, nismo uspeli da uočimo u čemu se sastoji skriveni trik. Najzad, tek neki trenutak pre no što je vreme za razmišljanje isteklo, odlučismo se na taj potez. Mak Konor se već mašio rukom za pešaka u nameri da ga pomeri na poslednje polje, kad iznenada oseti nagli stisak nečije ruke i ču kako mu neko tiho šapuće: ,,Zaboga! Ne!“

Svi se nagonski okrenusmo. Jedan gospodin, star oko četrdeset pet godina, čije sam usko, oštro lice, zbog njegovog čudnog, gotovo krečnog bledila, uočio još ranije, šetajući palubom, prišao je našem stolu očigledno u poslednjim trenucima, dok je sva naša pažnja bila usmerena na problem. Svestan naših pogleda, on žurno dodade: »Ako sad izvučete damu, on će vas odmah napasti lovcem na c1, a vi ćete povući konja. Ali, u međuvremenu, on svojim slobodnim pešakom ide na d7 i ugrožava vašeg topa; čak i ako konjem date šah, vi gubite, i posle devet-deset poteza ste gotovi. Gotovo isti takav položaj imao je Aljehin u partiji protiv Bogoljubova, 1922. godine, na veliokom turniru u Pištanju.“

Mak Konor u svom iznenađenju ispusti figuru; kao i svi mi, zapanjeno je zurio u tog čoveka koji je kao neki neočekivani anđeo sišao s neba da pruži pomoć. Neko ko je u stanju da devet poteza unapred izračuna mat morao je biti prvorazredan stručnjak, možda čak konkurent za prvaka, koji putuje na isti turnir; njegova iznenadna pojava i intervencija upravo u jednom ovako kritičnom trenutku krila je nešto natprirodno.

Prvi se pribrao Mak Konor. »šta biste vi savetovali?“ prošaputao je uzbuđeno. »Ne ići odmah napred, nego se najpre povući! Pre svega, pomeriti kralja sa ugroženog polja g8 na h7. On će onda najverovatnije prebaciti napad na drugo krilo. Ali vi mu tu parirate topom sa c8 na c4; time on gubi dva tempa i jednog pešaka, što znači — nadmoć. Tu su sučeljena dva slobodna pešaka, i ako se budete i dalje držali defanzivno, još ćete doći do remija. Više se ne može izvući.“

Mi se još jednom zapanjismo. U preciznosti, koliko i u brzini njegovog računanja bilo je nečega što zbunjuje; izgledalo je kao da poteze čita iz knjige. U svakom slučaju, neočekivana mogućnost da zahvaljujući njegovoj intervenciji dovedemo našu partiju protiv svetskog prvaka do remija delovala je poput čarolije. Povukosmo se u stranu da mu obezbedimo slobodniji pogled na tablu.

Mak Konor još jednom upita: »Dakle, kralj sa g8 na h7?“

„Tačno! Pre svega, povući se!“

Mak Konor posluša i mi lupnusmo o čašu. Čentović priđe stolu svojim uobičajeno ravnodušnim korakom i jednim jedinim pogledom odmeri protivnički potez. Onda povuče pešaka sa h2 na h4, tačno kao što je predvideo naš nepoznati pomagač. A ovaj je već napeto šaputao: „Topa napred, topa napred, sa c8 na c4; onda će on najpre morati da pokrije pešaka. Ali to mu neće pomoći! Vi tučete svojim konjem sa c3 na d5, ne brinući za njegovog slobodnog pešaka, i ravnoteža je opet uspostavljena. Sav pritisak napred, umesto odbrane!“

Nismo shvatali šta misli. Za nas, kao da je govorio kineski. Ali Mak Konor, opčinjen, bez razmišljanja povuče potez koji je on sugerisao. Opet lupnusmo u čašu pozivajući Čentovića. Prvi put nije se odlučio brzo, već je napregnuto gledao tablu. Onda povuče upravo onaj potez koji je predvideo nepoznati i okrete se kao da će otići. Ali pre no što je pošao, dogodilo se nešto novo i neočekivano. Čentović je podigao pogled i redom nas odmerio; očigledno je hteo da otkrije ko mu to odjednom pruža toliko energičan otpor. Od tog trenutka naše uzbuđenje je neobuzdano raslo. Do sada smo igrali bez prave nade, a sada je pomisao da bismo mogli slomiti hladnu Čentovićevu oholost poput vatre zahvatila sve naše damare. Ali naš novi prijatelj već je smislio sledeći potez, pa smo Čentoviću mogli dati znak da dođe; dok sam udarao o čašu, ruke su mi drhtale. I tad smo doživeli svoj prvi trijumf.

Čentović, koji dotle nije smatrao za potrebno da sedne, sada je oklevao, oklevao, i najzad se spustio u stolicu. Seo je sporo i teško; tako se, već čista fizički, više nije mogao prema nama odnositi s visoka. Naterali smo ga da, bar prostorno, stane s nama na istu ravan. Razmišljao je dugo, očiju nepomično poniklih na tablu, tako da su mu se ispod tamnih kapaka zenice još jedva primećivale; u napregnutom razmišljanju postepeno su mu se otvorila usta i to je njegovom okruglom licu dalo priprost izraz. Razmišljao je nekoliko minuta, a onda povukao potez i ustao.

(Nastaviće se)