Štefan Cvajg: Novela o šahu (3.nastavak)

Najodvažniji šampioni, od kojih je svaki po intelektualnoj obdarenosti, fantaziji i smelosti bio neizmerno nadmoćniji od Čentovića, podlegali su njegovoj žilavoj i hladnoj logici kao što je Napoleon podlegao tromom Kutuzovu, a Hanibal Fabijusu Kunktoru, o kome Livije piše da je u detinjstvu takođe pokazivao upadljive crte flegmatičnosti i imbecilnosti. Tako se dogodilo da je u uzorni krug majstora šaha, koji je okupljao ljude najrazličitijih intelektualnih sposobnosti — filozofe, matematičare, mozgove računske, imaginativne i često stvaralačke — prvi put ušao jedan potpuni autsajder, trom seoski momak, težak na jeziku, iz kojeg ni najspretniji novinar nikada nije uspeo da izvuče nijednu upotrebljivu reč.

Ali, ako je već morao novinama uskratiti mudre izreke, Čentović je to ubrzo nadoknadio bogatim anegdotskim materijalom. Jer, tu nije bilo pomoći: onog sekunda kad bi ustao od šahovske table, za kojom je bio majstor bez premca, Čentović je postajao groteskna i gotovo komična figura; uprkos svom svečanom crnom odelu, pompeznoj kravati s malo prenaglašenom bisernom iglom i mukotrpno manikiranim noktima, on je po ponašanju i manirima ostao isti onaj ograničeni seoski momak koji je u selu čistio parohovu kuću. Nespretno i upravo bestidno trapavo on je, na uveseljenje i ljutnju svojih kolega, sa sitničavom i često čak nepristojnom lakomošću nastojao da iz svoga dara i slave izvuče sav novac koji se iz toga mogao izvući.

Putovao je od grada do grada, odsedao uvek u najjeftinijim hotelima, igrao u najžalosnijim klubovima samo ako su pristajali na honorar koji je on tražio; nije se ustezao da se fotografiše za reklamu sapuna, pa je čak, ne obraćajući pažnju na podsmeh svojih konkurenata, koji su znali da nije u stanju da tačno napiše ni tri rečenice, prodao svoje ime za jednu Filozofiju šaha koju je, u stvari, neki mali student iz Galicije napisao za dovitljivog izdavača. Kao i svim žilavim prirodama, i njemu je nedostajao svaki smisao za smešno; otkako je pobedio na svetskom prvenstvu, smatrao je sebe najvažnijim čovekom na svetu i svest da je na njihovom vlastitom terenu potukao sve te pametne, visprene, blistave i savršeno pismene govornike, a pre svega opipljiva činjenica da zarađuje više od njih, preobrazili su njegovu prvobitnu nesigurnost u hladan ponos koji se najčešće nezgrapno ispoljavao. ,

»Ali savršeno je razumljivo što je tako nagla slava ošamutila tako praznu glavu!“ zaključio je moj prijatelj, pošto mi je ispričao nekoliko klasičnih primera Čentovićeve detinjaste prepotencije. ,,Kako da dvadeset jednogodišnje seljače iz Banata ne digne nos kad odjednom s nekoliko poteza na drvenoj tabli za nedelju dana zaradi više nego celo njegovo selo za godinu dana seče drva i najcrnjeg argatovanja? A zatim, neko ko i ne sluti da su na svetu ikada postojali jedan Rembrant, Betoven, Dante, Napoleon, nema nikakvog razloga da sebe ne smatra velikim čovekom. U svom ograničenom mozgu taj momak zna samo jedno — da već mesecima nije izgubio nijednu šahovsku partiju, a pošto i ne sanja da osim šaha i novca na svetu postoje i druge vrednosti, on ima sve razloge da bude oduševljen sobom.“

Priča moga prijatelja morala je probuditi moju naročitu radoznalost. Mene su celog života zanimale sve vrste monomanije, ljudi zaljubljeni u jednu jedinu ideju; jer, što se više neko ograničava, utoliko je, s druge strane, bliži beskonačnome; upravo takvi tipovi što prividno stoje po strani od sveta grade, kao termiti, od svoje posebne materije čudnovate i odista jedinstvene svetove u malom. Zato nisam krio svoju nameru da tokom dvanaestodnevne plovidbe do Rija pobliže proučim ovaj čudnovati primerak intelektualne jednostranosti. Ali moj prijatelj me je upozorio: ,,Ne gajite preterano nade. Koliko ja znam, još nikome nije pošlo za rukom da iz Čentovića izvuče bilo kakav psihološki materijal. U svojoj beskrajnoj ograničenosti ovaj prepredeni seljak i te kako ima mozga: on ume da izbegne bruku; njegova je tehnika sasvim jednostavna: izbegava svaki razgovor, osim sa zemljacima iz svog društvenog kruga, koje nalazi po malim krčmama. Kad nanjuši obrazovanog čoveka, uvuče se u svoju kućicu, kao puž; tako niko ne može da se pohvali da je ikada on njega čuo neku glupost, ili izmerio, kao što kažu, bezmernu dubinu njegovog neznanja.“

Moj prijatelj je zaista bio u pravu. Tokom prvih dana putovanja pokazalo se da je Čentoviću nemoguće prići bez grube nametljivosti, kojoj ja ipak nisam sklon. On je, ponekad, doduše, šetao promenadnom palubom, ali uvek sa rukama prekrštenim na leđima, u stavu ponosite utonulosti u sebe, kao Napoleon na onoj poznatoj slici; osim toga, svoja peripatetička kruženja palubom obavljao je uvek tako žurno i nervozno da bi čovek morao u kasu trčati za njim ako bi želeo da mu se obrati. U društvenim prostorijama, opet, u baru, ili u salonu za pušače, nikada se nije pojavljivao; na moje poverljivo raspitivanje, stjuard mi je saopštio da najveći deo dana provodi u svojoj kabini. za velikom šahovskom tablom, uvežbavajući i rekapitulirajući šahovske partije.

(Nastaviće se)