Sultan Khan-Indijski sluga koji je postao šahovski šampion Britanske imperije (35.nastavak)

POGLAVLJE 34

Povratak kući

„U selu, za njega, život je bio pitanje stalne intelektualne usamljenosti.“- Ather Khan

Brod Moldavija pristao je u Bombaju u četvrtak, 18. januara 1934. godine. Međutim, Sultan Khan se nije odmah vratio u Pendžab. Tri dana kasnije, 21. januara, u biblioteci kraljevskog instituta za nauku u Bombaju, održao je simultanku protiv 37 ljudi. Velika grupa ljudi okupila se da vidi povratak svog junaka, i mnogi su morali biti odbijeni zbog ograničenog prostora.

„Dobar duh je vladalo i šampion je dobrovoljno dozvolio svojim protivnicima dosta slobode u vidu savjeta od strane gledalaca i nepoštovanja pravila „taknuto maknuto“.“ (The Times of India)

Khan je pobijedio 31 partiju, remizirao jednu i izgubio 5. partija.

Uspjesi Sultana Khana u inostranstvu izazvali su ogromno oduševljenje kod kuće u Indiji i mnogi su željeli da ga vide u akciji. Sangli Chess Society organizovala je turnir kako bi pronašla izazivača za meč protiv Khana.

V.K.Khadilkar je podijelio prvo mjesto sa V.D.Alurkarom; Alurkar je bio izabran da igra, ali je on odbio, pa je odrerđen Khadilkar.

Priča se zaokružila. Khadilkar, prvi Indijac koji je takmičio na Britanskom prvenstvu 1924. godine, igra protiv svog naslednika; starog rivala sa Prvenstva Indije iz 1928. godine.

Meč je održan u Sangliju između 6. i 15. februara 1935, samo godinu dana nakon što se Sultan Khan vratio iz Londona. Prva partija odigrana je na dan kad je Khan stigao iz Pendžaba – putovanje na jug od preko 1000 milja. Zatražio je odlaganje jer je bio toliko umoran, ali su organizatori insistirali da se odigra jer je raspored bio stegnut (po jedna partija dnevno tokom deset dana). S druge strane, Khadilkar nije bio u najboljem stanju: već je imao 53 godine i bio toliko siromašan da nije mogao da priušti vožnju dvokolicom (taksi na konjsku vuču) od svoje kuće do mesta održavanja, pa je umesto toga hodao. Osim toga, njegov sin je bio bolestan od tifusa. S obzirom na sve, ovo djeluje kao meč koji nije trebalo da se odigra.

U prvoj partiji Khan je imao dobijeni završnicu, ali, možda zbog umora, nije je uspio realizovati i završena je remijem. Nakon toga, bilo je ‘razbijanje’. Sultan Khan je pobjedio preostalih devet partija, potpuno nadigravši Khadilkara. Khan je igrao jednostavna, klasične otvaranja bijelim figurama – na primjer, d4 i c4 – izbjegavajući vrstu eksperimenata koji su povremeno viđeni čak i u kasnijim fazama njegove karijere.

……….

Poražavajući rezultat meča potvrdio je koliko je Sultan Khan napredovao tokom svog boravka u Evropi. Stvarno nije bilo mnogo smisla da igra ozbiljan šah u Indiji, bio je daleko ispred konkurencije. Povukao se u Pendžab i nastavio normalan život, kao da su godine provedene u Londonu bile samo odstupanje od toga.

Nakon njegovog povlačenja, počele su legende: da još uvijek igra neki šah; kako namjerava da se vrati; i druge krajnosti, da više ne želi ništa da ima sa šahom i da odbija da uči šah svoju djecu. Stvarnost je bila drugačija.

Oženio se i imao djecu – ali ne s Fatimom. Njegov najstariji sin, Ather Khan, se sjećao da,

‘Nije me trenirao na redovan način da postanem dobar igrač, jer je uvijek smatrao da je bolje raditi nešto korisnije u životu od igranja šaha; i govorio je da ako imaš nešto u sebi, neki talenat, onda bi trebalo da ga koristiš u nekom produktivnijem polju, i da se treba fokusirati na studije.’

Ather opisuje kako bi ponekad uveče nakon večere, njegov otac, ležeći na krevetu na krovu njihove jednospratne kuće, pušeći lulu, igrao partiju šaha naslijepo, izgovarajući poteze njemu i njegovoj mlađoj braći dole u dvorištu. Zvuči mnogo opuštenije nego što su glasine sugerisale.

Iako je Sultan Khan bio srećan što je pobjegao od svog života u Londonu, moralo je biti teško za njega da se prilagodi jednostavnom životu. Njegova iskustva u Evropi su ga izdvojila od ostalih seljana. Naučio je o različitim kulturama, družio se sa izvanrednim različitim ljudima, iskusio različite stavove prema životu i izveo šahovsku veštinu do najvišeg nivoa. Ko bi mogao da se druži s njim?

Sa tugom, Ather Khan opisuje da je njegov otac dao sve od sebe da se uklopi sa drugima, slušajući i pokušavajući da doprinese razgovorima, ali,

‘U selu je za njega život bio pitanje stalne intelektualne usamljenosti… nikada nije imao komunikaciju na svom nivou s bilo kim, tako da mu je nedostajalo društvo na taj način.’

Sultan Khan je bio iskušan da ponovo zaigra malo šaha: sasvim je razumljivo da je i dalje uživao u izazovu, a da ne spominjemo oduševljenje javnosti. 1940. godine u Dera Ismail Khanu, oko 100 milja od svog rodnog sela, odigrao je neke egzibicione partije, uključujući jednu partiju naslijepo; i sve do 1955. godine, kada je već imao pedeset godina, igrao je simultanke u svom matičnom okrugu Sarghoda.

Pozivi na turnire, međutim, bili su odbijeni.

Njegov pokrovitelj, Sir Umar Hayat Khan, nije se vratio svojim dužnostima u Londonu i zamijenjen je u Savjetu Indije, ali, vjernik kao i uvek, vratio se još jednom 1935. godine povodom proslave srebrnog jubileja kralja Džordža V. Kada se vratio u Indiju, i dalje se uključivao u unutrašnju politiku, ali je prenio svoje političke ambicije na svog sina i naslednika, Khizra, koji je postao premijer Pendžaba 1942. godine.

Sir Umar se povukao u lijepu kuću blizu Mitha Tiwana, Sultan Khanovog rodnog sela. Može se zamisliti da su se njih dvojica i dalje sretali i igrali šah kao što su to radili kada je Sultan prvi put došao u kuću 1926. godine.

Khizr Tiwana je nastavio idealističku viziju svog oca o sekularnoj stranci koja radi pod britanskom upravom, ali politička i vjerska situacija se mijenjala, i jednom prilikom, porodica se našla na pogrešnoj strani istorije. Muslimanska liga, koju je predvodio Muhammed Ali Jinnah, sve više je dobijala podršku, što je na kraju dovelo do podjele i stvaranja države Pakistana 1947. godine.

Čiste linije granica između novih država ne mogu odražavati mozaik zajednica širom zemlje, a manjine, izolovane i uplašene, napustile su svoja stara ognjišta. Pokrajina Pendžab, podijeljena između Indije i Pakistana, bila je prva linija dvosmjerne masovne migracije. Procjenjuje se da je 6,5 miliona muslimana otišlo iz Indije u Zapadni Pakistan, a 4,7 miliona hindusa i sikha iz Zapadnog Pakistana u Indiju. Vlasti s obe strane granice bile su potpuno nespremne za nemir stanovništva, izbijali su nemiri, masakri i kontramaskri. Sve tri vjerske zajednice bile su žrtve i počinioci. Procjene broja smrtnih slučajeva iz ovog „masovne ljudske patnje“ variraju između 200.000 i 2 miliona. Činjenica da niko ne može biti siguran u broj govori o potpunom haosu tog vremena.

Nažalost, uprkos naporima koje su Sir Umar i Khizr uložili da podstaknu toleranciju i saradnju, vjersko nasilje koje je zahvatilo sjever Indije takođe se proširilo na imanje Kalra. Stotine ljudi su stradale, a sela su bila razorena. Sir Umar nikada nije prisustvovao toj brutalnosti. Umro je 1944. godine u dobi od šezdeset devet godina. Hiljade ožalošćenih došle su na njegovu sahranu ne samo kao izraz vjernosti čoveku koga su nazivali ‘General’, već i kao znak njegove popularnosti. Na samrti, čvrst do poslednjeg trenutka, opomenuo je svog sina Khizra: „Nikada ne budi kukavica.“

Baš kao što je bio darežljiv u životu, Nawab je Sultanu Khanu ostavio nešto zemlje u oporuci, gest koji ih je ujedinio do samog kraja. Iako je Sultan imao miješana osećanja o svom vremenu u Evropi, odnosi sa Sir Umarom vjerovatno su i dalje bili srdačni.

Sa smrću svog bivšeg gospodara, mogućnost povratka u svijet šaha u Evropi – čak i da je još uvijek želio – sada je bilo nemoguće za Khana. Ne bi imao sredstava da tamo stigne, niti da se izdržava. Osim toga, svijet se promenio.

Nakon Drugog svjetskog rata, Evropa je bila u ruševinama. Britanija je bankrotirala. Imperija koju je Khan osvojio na šahovskoj tabli nestajalo je: prvo Indija i Pakistan, a zatim su kolonije širom sveta pragmatično dobijale nezavisnost od više ne tako moćne matične zemlje.

Putovanje Sultana Khana je završeno. Išao je iz jednostavnog sela u prestonicu Radža, a zatim u prestonicu Carstva. Vidio je velike hotele i palate, igrao s amaterima i velemajstorima; upoznao lordove i dame, vitezove i lovce, kockare, pijance, intelektualce i idealiste. Mogao je da se osvrne na stotine partija i hiljade poteza koje je napravio i ponosno ponovi te partije u svom umu, daleko ali još uvek živopisno carstvo misli i strategije, znajući da nikada nije kompromitovao svoj stil, ali je ipak bio dorastao najboljim šahistima na svijetu. Ali svi ti sukobi pripadali su drugom vremenu i mjestu.

Sultan Khan je proveo svoje poslednje godine kod kuće. Na kraju, još uvek pateći od posledica tuberkuloze, preminuo je 25. aprila 1966. godine.

„Sada je tamno. Šahovska tabla je postavljena. Oba kralja su sjedila slavno na svojim carskim prestolima, ali na njihovim licima se mogla vidjeti tuga, kao da su tugovali za smrću naših heroja.“

…

EPILOG

„Ako Sultan uskoro ne postane svjetski prvak, Indija će morati stvoriti drugog.“ – The Times of India, 1938

Kako su godine prolazile, sjećanje na Sultana Khana i njegovo vreme u Londonu postepeno je izblijedilo. Većini u Britaniji on je bio samo „… tamni i neprobojni brod koji je prošao noću.“

Nakon njegovog odlaska, britanski šah nastavio je svoj spor i postepeni pad sve do posleratnog perioda, tek se oporavljajući početkom 1970-ih s pojavom profesionalaca poput Tony Milesa, Johna Nunn-a i Jonathana Speelman-a.

Britanski tim je pao na 12. mjesto na Međunarodnom timskom turniru 1935. godine, a 1937. godine na 13. mjesto.

Sir George Thomas je doživio ‘indijsko ljeto’, osvojivši Britansko prvenstvo 1934. godine i podijelivši prvo mjesto na Hastings Kongresu 1934/35. Međutim, nakon toga je opao.

William Winter je konačno osvojio Britansko prvenstvo 1935. godine i ponovio svoj uspjeh 1936. Ostao je težak alkoholičar do kraja života i preminuo je 1955. godine u dobi od 58 godina.

Hugh Alexander postao je Britanski prvak 1938. godine, ali mu je šah uvijek bio sporedan u odnosu na njegovu karijeru kao kriptoanalitičara za Vladu.

Na čuvenom međunarodnom turniru u Nottinghamu 1936. godine, na kojem su učestvovali Lasker, Kapablanka, Aljehin, Euwe i Botvinnik, četvorica domaćih igrača, Tylor, Alexander, Thomas i Winter, zauzeli su poslednja četiri mjesta.

„Nastajala je novi supersila na Istoku. Andor Lilienthal, koji je igrao na Hastings turniru 1933/34, sjećao se: ‘Kada sam prvi put otišao u Sovjetski Savez, nisam imao najmanju predstavu šta me čeka. Imao sam samo 24 godine, i sve što sam do tada vidio bile su šahovske table u kafićima evropskih prestonica i neka jadna turnirska dvorana u Hastingsu.

Dolaskom u SSSR, otkrio sam pravi El Dorado za šahiste.’ Bez obzira na to da li je Sovjetski Savez bio takav raj i u drugim pogledima je druga priča, ali za profesionalne šahiste kontrast je bio očigledan: vlada je usmjeravala značajne resurse u razvoj šaha i, nakon Drugog svjetskog rata, Sovjetski Savez je dominirao svijetom šaha. Kapablanka je umro 1942; Aljehin 1946. Botvinik je postao svjetski prvak 1948: nova generacija preuzela je kontrolu.

Da li su Sultanovi evropski uspjesi stvorili bum u šahu u Indiji? Možda za početni period nakon njegovog povratka, ali kada je praktično pao u zaborav, nije se mnogo dešavalo. Indija je prolazila kroz bolnu tranziciju ka nezavisnosti i podjeli; bilo je važnijih pitanja za razmatranje. Mislim da najviše što možemo reći jeste da je pružio inspiraciju drugim igračima. U decenijama koje su uslijedile, kad god su se pojavljivali nadareni šahisti, indijska štampa ih je neizostavno poredila sa Sultanom Khanom – ako je on to mogao, zašto ne bi opet?

Zaista, Sultan Khan i Fatima nisu bili jedini igrači sa podkontinenta koji su osvojili Britansko prvenstvo. Koračajući njihovim stopama, Britanija je postala popularna destinacija za ambiciozne igrače koji su željeli da steknu iskustvo na međunarodnim turnirima. Nakon raspada Imperije, propisi su naveli da državljani Komonvelta mogu igrati na Britanskom prvenstvu i mnogi su iskoristili tu priliku, među njima Murshed, Barua, Sasikiran, Ganguly, Harikrishna i Anand.

Rani Hamid (Bangladeš) osvojila je titulu za žene 1983, 1985, 1989; Bhagyashree Sathe i Vasanti Khadilkar su dijelile prvo mjesto 1984; Saheli Dhar je pobjedila 1993; Humpy Koneru je osvojila 2000. i 2002. Ramachandran Ramesh je osvojio otvoreno prvenstvo 2002, a Abhijit Kunte 2003. Njihov uspjeh bio je napokon previše za siromašne britanske profesionalce i 2003. godine Britanski šahovski savez promijenio je propise tako da je turnir bio otvoren samo za državljane Britanije i Irske.

Mislim da bi bilo fer reći da su oko 25 godina, od kasnih 1970-ih do 2003. godine, britanski turniri, prije svega nacionalno prvenstvo i Lloyds Bank Open koji su se održavali u kalendaru, pružili testiranje mnogim igračima sa podkontinenta i doprinijeli na neki način tome da Indija postane jedna od najjačih nacija u svijetu šaha.

Viswanathan Anand postao je FIDÉ svjetski šampion u šahu 2000. godine, neosporni svjetski šampion 2007. godine i uspješno je odbranio titulu 2008, 2010. i 2012. prije nego što ju je prepustio Magnusu Carlsenu 2013.

Ne mora se ni reći da su dostignuća Ananda i trenutne generacije indijskih igrača zasjenila ona Sultana Khana, a njegovo kratko vrijeme u Evropi bilo je u doba koje se čini da ima malo veze sa trenutnom profesionalnom šahovskom scenom. Ipak, u njegovoj najboljoj formi, bio je ravan najjačim igračima na svijetu: 1931. godine remizirao je s Aljehineom, i pobjedio Kapablanku, Flohra, Tartakovera i Rubinsteina. Prema sajtu chessmetrics.com, koji računa istorijske šahovske rejtinge, Khan je bar nekoliko godina bio među deset najboljih igrača na svijetu, a u svom najboljem trenutku rangiran je kao šesti na svijetu. Bilo bi prikladno da mu se da priznanje za njegove dostignuća.

U prošlosti, šahisti su često dobijali titule velemajstora na prilično arbitraran način, a tek je posle Drugog svjetskog rata međunarodna šahovska federacija (FIDÉ) preuzela kontrolu nad dodjeljivanjem titula, uvodeći regulaciju u postupke. Godine 1950. dodijelili su titule nekolicini vodećih igrača tog doba, kao i drugima koji su bili van svog zenita, ali još uvijek živi. Među njima, iz Khanove generacije: Ossip Bernstein, Ernst Grünfeld, Boris Kostić, Géza Maroczy, Jacques Mieses, Akiba Rubinstein, Friedrich Sämisch, Savielly Tartakower i Milan Vidmar. Čini mi se da bi Sultan Khan dobro pristajao u ovo društvo, ali su ga previdjeli.

Manuel Aaron – najjači indijski igrač šezdesetih do osamdesetih godina 20. veka – smatra da je Britanska šahovska federacija trebala da podnese zahtjev za dodjelu titule velemajstora u ime Sultana Khana 1950. godine. Da su to učinili, da li bi Indija i Pakistan smatrali to arogantnim postupkom starog kolonijalnog moćnika? S druge strane, ko drugi bi mogao da se bori za njegov slučaj?

U to vreme, ni Šahovska federacija Indije ni Šahovska federacija Pakistana nisu bili zvanično formirani. Prije nekoliko godina, Aaron je podnio peticiju FIDÉ o ovom pitanju, ali dobio je nezadovoljavajući odgovor. Bilo bi šteta ako bi i u smrti, kao i u životu, Sultan Khan bio predmet geopolitičkih borbi. S druge strane, zar ne bi bilo divno da se šahovske federacije Indije, Pakistana i Engleske ujedine iza ideje da se Sultanu Khanu dodeli titula velemajstora?

Daniel King

London, Januar 2020

KRAJ

******************
AŽURIRANJE – odluka FIDE u februaru 2024

Mir Sultan Khan posthumno dobio titulu velemajstora

International Chess Federation@FIDE_chess

Predsjednik FIDE, Arkadi Dvorkovič, uručio je pakistanskim zvaničnicima dokument kojim se dodjeljuje titula ‘počasnog velemajstora‘ Mir Sultan Khanu .

Federalni ministar za međuprovincijsku saradnju, Favad Hasan Favad, istakao je nasljeđe Mir Sultan Khana (1903 – 1966), domaćeg šahiste iz Sargodhe na sjeveroistoku Pakistana, koji je osvojio Britansko šahovsko prvenstvo 1929, 1931. i 1932. godine.

Kao šahovski igrač iz Pendžaba i državljanin Pakistana, smatra se najjačim šahovskim majstorom svog vremena sa azijskog kontinenta. Tokom međunarodne šahovske karijere koja je trajala manje od pet godina, tri puta je osvojio Britansko prvenstvo u šahu. Mir Sultan Khan, koji je pobjedio neke od najboljih igrača na svijetu, iako je odrastao sa malo pristupa šahovskim knjigama i gotovo ništa nije znao o teoriji šaha, postao je prvi pakistanski velemajstor.