Zigbert TARASH- Šah i duševne bolesti

GM Rashit Ziatdinov

Zigbert TARASH Šah i duševne bolesti
(Iz članka o smrti G. N. Pilsberija, 1906)

U vezi sa smrću Pilsberija, u mnogim publikacijama se piše o štetnosti šahovske igre, što, po mom mišljenju, nema nikakvih osnova. Zdravom čovjeku šah, kao i svaka mentalna aktivnost, ne može naškoditi, a ljudi skloni duševnim bolestima mogu biti pogođeni njima zbog bilo čega. Da bi se zaustavile priče o štetnosti šaha, pogodno je razmotriti slučajeve duševnih bolesti koje su se dogodile šahistima u poslednjih 25 godina, obraćajući posebnu pažnju na uzroke. Ograničiću se samo na slučajeve koji su mi lično dobro poznati i o kojima, na taj način, mogu izgraditi svoje mišljenje.

Osim Pilsberija, u ovom periodu duševna bolest pogodila je samo tri prilično poznata šahista – Minkvicu iz Leipciga (Urednik časopisa „Deutsche Schachzeitung“ (1865 — 1876, 1879—1886).— Prim. prev.), Šifersa iz Rusije (po porijeklu Njemca) i svjetskog šampiona Štajnica.

U slučaju Minkvica, šah nema ni najmanje veze sa bolešću koju ja definišem kao primarnu halucinacijsku psihozu. Minkvic je bio toliko opterećen nasledno da bi se razbolio nezavisno od vrste zanimanja. O njegovom ocu, profesoru univerziteta u Leipzigu, pričali su mi, ne kao anegdotu, već kao činjenicu, koja se zaista dogodila, da je ovaj često govorio svojim kolegama: „U Njemačkoj su bila samo tri izuzetna pjesnika – Šiler, Gete i još jedan, čije ime iz skromnost ne mgu da izgovorim.“ Tada je Paul Lindau, za zabavu publike, pravio kompilacije djela sličnih pjesnika. Jednom prilikom naletio je na ep Minkvica „Oslobodilački rat“ i citirao odatle sledeći stih iz opisa bitke kod Leipziga:

‘Napoleon kao sunce žutim posta
i bolesnim svako ga smatraše…’

Pošteno rečeno, takav stih govori više od mnogih tomova. Sa ovakvim nasleđem, šah može slobodno biti isključen iz etiologije duševne bolesti koja je pogodila Minkvica. U svakom slučaju, njegova krivica je ovdje mnogo manja od alkohola, kojem je Minkvic bio vrlo naklonjen.

Peterburžanin Šifers bio je svestrano obrazovan, veoma inteligentna osoba, sa odličnim smislom za humor, živopisan u društvu, vedar – riječju, kao što se pjeva u studentskoj pesmi,

‘On je bio momak kakav treba,
Ali – nije ostao takav!’

Nažalost, pio je sa mnogo i stalno, pa nije čudo što je nekoliko puta završavao u psihijatrijskoj bolnici i tamo neko vrijeme dolazio k sebi. Njegova bolest zvala se alkoholni psihotični poremećaj i nije imala nikakve veze sa šahom. Takođe, nikada se posebno nije naprezao igrajući turnire, reći ću, iz srca, kao da mu to ništa ne znači. Ipak, kako je poznato, postigao je izvanredne uspehe. Njegova simpatična ličnost budi najtoplije uspomene kod svih koji su ga poznavali; svako ima svoje slabosti, i svi smo smrtni, jedan će umrijeti ranije, drugi kasnije, od ove ili one bolesti, a na kraju krajeva, svi mi umiremo – od života!

Čuveni Štajnic, koji je tokom 20 godina bio, skoro bez konkurencije, najjači šahista svijeta, obolio je u 60. godini, posle drugog meča sa Laskerom u Moskvi, 1896. godine. Već su ga proglasili mrtvim u novinama, i ja sam napisao veoma dubokoumni nekrolog, objavljen u „Deutsche Schachzeitung“, u kojem sam ocijenio njegove zasluge za šahovsku umjetnost kao izvanredne. Ali Štajnic nije poslušao ni novine ni nekrologa. I ozdravio je i, spolja, bio u potpunom zdravlju, pojavio se dvije godine kasnije na velikom turniru u Beču 1898. godine, gdje sam ga i upoznao sa pomenutim nekrologom. Bio je potpuno zadovoljan, i veoma se radovao kako sam ja opisao njegove zasluge. Međutim, godinu dana kasnije bolest se ponovo vratila, i uskoro je umro.

Dijagnoza: progresivna paraliza. Razlog: opšte, očigledno nasledno, oboljenje, poznato stručnjacima po karakterističnom oštećenju  nosa, koji je izgledao tako da je hitno preduzeto liječenje u poslednjem trenutku kako bi se sprečila dalja šteta.

I ovdje šah ne može biti smatran uzrokom bolesti – bar ne zbog mentalnog napora koji je povezan s njim. Međutim, sasvim je moguće da je razočaranje zbog poraza od Laskera u drugom meču doprinjelo pojavi bolesti. Brige i nevolje, gubici, razočaranja čine važan deo nastanka duševnih bolesti, posebno paralize. Zato je mnogo zdravije u životu slediti nauk grčkog filozofa Epikteta, koji u 19. poglavlju svog djela proklamuje ovu mudrost: „Možeš ostati nepobjeđen; ne upuštaj se u borbu gdje je pobjeda van tvojih snaga.“ Ali, u odbranu Epikteta, treba reći da je on bio rob, a takva moralnost je odgovarala roblju. Onaj ko nije rođen kao rob ili nije postao takav zbog okolnosti, radije će se boriti sa neizvjesnim ishodom – a ishod prave borbe uvijek je neizvjestan unapred – kako bi iskusio visoku radost pobede, čak i pod prijetnjom razočaranja u slučaju neuspjeha.

I prvi simptomi Pilsberijeve bolesti pojavili su se ubrzo nakon turnira u Kembridž-Springu (1904), gdje je prvi put ostao bez nagrade… Vjerovatnije, međutim, da je neuspjeh na ovom turniru već bio posljedica još uvek skrivene bolesti, koja je zatim postajala sve jača i jača, dok ga konačno potpuno nije uništila… Njegovu duševnu bolest već su davno predviđali, ali, po mom mišljenju, ne sasvim opravdano. Od pretjeranog napora kao takvog duševne bolesti ne nastaju – bar ne one od kojih je patio Pilsberi: progresivna paraliza. Ona se razvija samo u organizmu oslabljenom opštim oboljenjem. I tek kada je tijelo dovoljno pripremljeno za to, dolazi do napada koji je sposoban, posebno, dovesti do zatamnjenja uma… Mentalni napor, međutim, može postati faktor koji doprinosi opštem oslabljenju organizma, iako je pravi uzrok uvijek šteta nanijeta organizmu osnovnim, opštim oboljenjem.

-Preneseno sa fejsbuka-